Ljepota čitanja je upravo u tome što vizualizacija likova ostaje na čitatelju. Čak i ako su opisani do zadnjeg detalja, svi likovi, sva mjesta, svaki mogući detalj dan je u ruke citateljeve mašte da ih zamišlja na koji god način želi.

Tako u svijetu postoje milijuni različitih verzija Lily, milijuni različitih Atlasa, Rylea, Alyssa, Marshalla... "Priča završava s nama" prodana je u više milijuna primjeraka, i u glavi svake osobe koja je knjigu pročitala postoji zaseban svijet, posebna verzija Bostona s likovima zamišljenim po njihovim kriterijima i njihovoj mašti. Je li uopće moguće pronaći zlatnu sredinu među svim tim mogućnostima, nekako spojiti tih mali milijun verzija jednih te istih likova koji žive u tuđim mislima već preko 7 godina kako bi došli do adaptacije koja će zadovoljiti svakoga?

Odgovor je vrlo jasan - naravno da nije, ali vrijedi probati.

I čini se da je Justin Baldoni, redatelj i jedan od glavnih glumaca u filmu, stvarno odlučio probati. Rijetko tko bi mu bio u koži zadnjih godinu i pol - otkad su izašle informacije o dodijeljenim ulogama, interes za film od strane ljubitelja knjige postupno je padao. Pa i u našoj redakciji prvi dojmovi nisu bili najbolji. Glumac koji se odlučio okušati u režiji i za svoj prvijenac uzima jako voljene roman i stavlja sebe u najkontroverzniju ulogu? Glumci koji su više od 10 godina stariji od likova u knjizi? Za to treba imati hrabrosti. Neki bi rekli i ludosti. No, ono što se najviše osjeća u Baldonijevom pristupu filmu je poštenje prema predlošku i odgovornost prema predstavljanju teme kojom se on bavi.

Naravno, film nije izravna kopija knjige, no u ovom slučaju ne mora ni biti. Sama Colleen Hoover je rekla kako je otkad je izdala knjigu shvatila da je u nekim stvarima možda pogriješila - bogat i uspješan neurokirurg s puno slobodnog vremena sa samo trideset godina u SAD-u može biti samo lumen. Ne znamo koliko bi sreće Atlas trebao imati da sa samo 24 godine uspije otvoriti restoran u Bostonu, s obzirom na njegovu životnu situaciju. Time što su likovi stariji nije se apsolutno ništa oduzelo od priče, dapače. Rijetko koja dvadesettroogodišnja glumica imala bi iz čega vući emocije za scene koje je s kompletnom lakoćom odradila Blake Lively. Njena Lily je emotivna, nježna, ali i ustrajna. Jednako toliko je šarmantna, i na sekundu ti nije upitno zašto ju nakon (pretpostavljamo, pošto nikad nije specificirano) cijelog desetljeća Atlas Corrigan još uvijek ne može izbaciti iz glave.
A mlada Lily? Ona je, pak, otkriće. Isabela Ferrer uspjela je "skinuti" Blake Lively do najmanjeg pokreta obrve, toliko da te u nekim trenucima uspije u potpunosti zavarati i uvjeriti da gledaš i slušaš Blake, a ne nju. No, svejedno se osjeća njen autorski doprinos, ipak je mlada Lily samo njena.

Vrlo je jasno to da je Justin Baldoni pronalaženju glumaca pristupao više iz glumačke perspektive nego iz režijske, što se u ovom slučaju pokazala kao pozitivna stvar. Svi glumci, slagali se ljubitelji romana s njihovim odabirom ili ne, u potpunosti su emotivno povezani sa svojim likovima. Na njima se vidi da dubinski razumiju ne samo njih, već i njihovu svrhu u priči.

Ono što se također vidi jest da cijeli tim kompletno shvaćaju težinu teme kojom se roman bavi i pristupaju tome s poštovanjem. Film se ne pravi da je romantična komedija, iako humorističnih trenutaka ima i pametno su raspodijeljeni, no isto tako ne tretira gledatelja kao dijete kojem se sve treba nacrtati. Odličan je odgovor na najglasnije kritike romana koje ga osuđuju da romantizira obiteljsko nasilje, jer su upravo te scene vrlo odane predlošku, kao i scene koje ih prate. Sama činjenica da je Lily u filmu uistinu odrasla žena, a ne "klinka" u ranim dvadesetima koju očara stariji muškarac, čini njen manjak svijesti o tome u kakvoj se situaciji našla još tragičnijom, ali i realnom. Jer apsolutno SVAKA žena može se naći u istoj situaciji, imala 18 ili 65 godina, imala doktorat ili završenu srednju školu, imala pregršt životnog iskustva ili odrasla pod staklenim zvonom. I rijetko koja od tih žena bi shvatila nakon prvog znaka da nešto nije u redu, i pitanje je koliko bi tih žena imale snagu odmah otići s obzirom na to kako se o točno takvim ženama govori i piše.
Ovaj je film također znao kako izbaciti stvari koje su u 2024. možda zastarjele ili nisu toliko potrebne za razvoj priče. Ellen Degeneres, na primjer, u potpunosti nam nije nedostajala, i stvarno nas zanima kako će njenu odsutnost uklopiti u nastavak, ako ga ikad odluče napraviti...

Ono što filmu eventualno nedostaje (da ne bi ispalo da ga samo hvalimo!) je dublja karakterizacija Atlasa kao lika - da, ni u knjizi je nema, zato nam je i nastavak toliko drag, no za toliko važnog lika bismo voljeli saznati više od toga da a) želi zaštititi Lily jer ju voli i, b) ima restoran. S obzirom na to da se u filmu nisu vidjeli puno duže nego u knjizi, gledatelju ipak treba malo više "mesa". Naravno, povezanost poput te kakvu Lily i Atlas imaju nadilazi vrijeme i udaljenost, no ne bismo se protivili dubljem prikazu Atlasovog lika. I dodatnom gledanju Brandona Sklenara...

Kad se sve zbroji i oduzme, film neće razočarati ljubitelje knjige, a ugodno će iznenaditi one koji za nju nikad nisu čuli. Zato, povedite svoje majke, sestre, najbolje prijateljice, ali i očeve, braću i partnere, jer film svakoga može ponešto naučiti.

Da su ih barem samo malo ljepše odjenuli...