Za mnoge od nas, hrana je uvijek rješenje svih problema. Bez obzira jesmo li umorni, bezvoljni ili nervozni, nešto slatko ili slano uvijek nas razvedri. Kada uzimamo takvu hranu, zapravo uopće nismo gladni, samo osjećano veliku želju za time da nešto jedemo.

Što nije baš najzdraviji način života.
Kada si povremeno priuštimo neku poslasticu, to nije problem, ali konstantno prejedanje ozbiljniji je rizik zazdravlje, ne samo za našu figuru.

Što onda možemo učinili kako bismo se riješili navike jedenja kada nismo gladni?
Psihologinja Mel Wells tvrdi da je ključ u tome da zaključimo za čime zapravo žudimo kad posegnemo za hranom. 

Umjesto ignoriranja gladi i pokušaja da si skrenemo pozornost s razmišljanja o hrani, trebali bismo prihvatiti taj osjećaj i analizirati ga. Naše žudnje postoje kako bi nas vodile prema onome što najviše želimo i trebamo duboko u sebi.
Razlika među emocijama potaknute žudnje za hranom i istinske gladi je ta da se žudnja javlja u trenutku, a prati ju osjećaj panike i žurnosti. Ako pretrpimo 10-15 minuta, ona će proći. Nju osjećamo u glavi, a ne u trbuhu.

Prava glad razvija se satima, ne tjera vas na paniku ili nervozu i daje vam vremena da razmišljate o tome što trebate pojesti da ju zadovoljite.

Prije nego što počnemo jesti, trebali bismo se zapitati radimo li to samo kako bismo se osjećali bolje ili zbog nečega utješili. Što naš to zapravo muči? Kako se osjećamo? Ako nismo gladni, važno je definirati emociju koja nas tjera da jedemo kako bismo mogli početi raditi na pravome problemu.
Slušajte svoje tijelo i prestanite jesti kad ono kaže da mu je dovoljno.