Još zvuči poput scenarija iz nekog hollywoodskog filma, ali astronauti bi jednoga dana doista mogli putovati na Mars. I na Mjesecu je čovjek već bio, ali i on brojne znanstvenike i svemirske entuzijaste magično privlači. Na Marsu ili Mjesecu bi u budućnosti možda čak mogle postojati baze iz kojih bi astronauti mogli krenuti na put prema nekim daljim ciljevima i planetima. U svakom slučaju, ti bi ljudi morali dugo vremena provesti u svemirskim brodovima ili na svemirskim postajama. Što sa sobom donosi problem opskrbe hranom i pićem.

Ukoliko ljudi u budućnosti budu htjeli više mjeseci ili čak godina samostalno preživjeti u svemiru, neće biti dovoljno da kisik, hranu i piće u velikim količinama ponesu sa sobom sa Zemlje. Jer sve to bi se na kompliciran način trebalo transportirati u svemir, a pritom bi svaki dodatan kilogram bio smetnja.

Kisik na ISS-u se dobiva pomoću elektrolize

Zbog toga bi se koristili takozvani "zaobilazni sustavi za preživljavanje". Već sada se na međunarodnoj svemirskoj postaji ISS puno toga ponovno dobiva, na primjer voda iz urina, koja se jakim kemijskim procesima filtrira.

ISS je međutim u blizini Zemlje, pa se tako više puta u godini mogu poslati namirnice i sve ostalo što je potrebno astronautima. No, ukoliko ljudi budu ubuduće krenuli u istraživačke svemirske pohode daleko od Zemlje, morat će pronaći druge načine prehrane i opskrbe kisikom.A i kisik se već sada proizvodi na ISS-u: pomoću elektrolize. Struja se šalje kroz vodu i na taj način se kisik razdvaja od vodika. Vodik se ispušta u svemir, a preostali kisik se brine za dobar zrak u kabinama.

Mikroalgama hraniti astronaute

Stoga je Jens Bretschneider s Instituta za svemirske sustave u Stuttgartu pokušao naći rješenje. Njegova ideja: "Sasvim jasno se pritom moraju koristiti biološki sustavi. A za to želimo koristiti mikroalge. One pružaju mogućnost da primaju izdahnuti CO2, zatim proizvode novi kisik i pritom stvore biomasu."

Brettschneider pokazuje na spremnik s pleksi-staklom u kojemu je zelena voda i u kojem se vidi jako puno mjehurića. "U ovom spremniku se na Zemlji može veoma dobro i efikasno uzgajati alge. Osim toga, tu se alge potiču da dođu u kontakt sa svjetlošću, što ih opet potiče na brži rast." A alge iz tih spremnika su i veoma hranjive, tvrdi ovaj inženjer za zrakoplovnu i svemirsku tehnologiju. "Može ih se preraditi u jednu vrstu paste i umiješati u jelo, tako da se na taj način kod astronauta mikroalgama može pokriti 20 posto dnevne potrebe za hranom.

Astronauti, međutim, ne mogu živjeti samo od paste od algi, treba im i nešto ukusno za jelo. Rješenje koje nudi biologinja Gerhild Bornemann iz Njemačkog centra za aeronautiku (DLR) izgleda ovako: rajčice ili neko drugo povrće raste u staklenim cijevima, kroz koje struji voda - slično kao u velikim staklenicima na Zemlji.

Te cijevi su napunjene lavom, u kojoj biljke puštaju svoje korijenje. Lava međutim ima i drugu funkciju. Ona pomaže u kompostiranju otpada, što je i jedan od ciljeva, kaže biologinja Bornemann, jer se s proizvodnjom hrane ujedno želi i ostavljati manje smeća iza sebe. A tu opet na scenu stupa ostatak urina s početka ove priče, koji se u razrijeđenom obliku može koristiti kao gnojivo.