Uspjeh je ono što većina roditelja želi svojoj djeci, pa ih stoga već od malih nogu "učimo" kako da to i postignu - preciznije, naturamo im stavove za koje vjerujemo da im mogu pomoći u ostvarenju tog cilja.

Ipak, oni koji razmišljaju vojom glavom nakon proučavanja mnogobrojnih knjiga i teorija, shvate da samo djeluju kontraproduktivno. Naravno, te knjige mogu proizvesti rezultate u kratkom roku. No, na kraju, dovode do izgaranja i budu manje uspješna.

Evo nekoliko najgorih stvari koje mnogi od nas trenutačno uče našu djecu o uspjehu:

Usredotočite se na budućnost.

Držite fokus na nagradi. Trebali biste im reći da se fokusiraju na ono što rade sada, da čitaju više, a ne samo da brinu o budućnosti jer bi ih to moglo dovesti do negativnih emocija poput ljutnje, žaljenja, stresa.  

Um koji se neprestano nastoji usredotočiti na budućnost - od dobivanja dobrih ocjena do upisivanja fakulteta - bit će sklon većoj anksioznosti i strahu. Dok malo stresa može poslužiti kao motivator, dugoročni kronični stres ometa naše zdravlje, kao i naše intelektualne sposobnosti, npr. pažnju i sjećanje. Kao posljedica toga, previše usredotočavanja na budućnost može ugroziti našu zamisao da pomognemo djetetu.

Djeca su bolja i osjećaju se sretnijima ako nauče ostati u sadašnjem trenutku.

I kada se ljudi osjećaju sretni, moći će brže učiti, kreativnije razmišljati i lakše rješavati probleme. Studije čak sugeriraju da vas sreća čini 12% produktivnijima. Pozitivne emocije također vam omogućuju više elastičnosti za stres - pomažući vam da brženadvladate izazove i zastoje da biste se mogli vratiti na pravi put.

Sigurno je da djeca imaju svoje ciljeve. No, umjesto da ih uvijek potičete da se usredotoče na ono što slijedi na svom popisu obveza, pomažite im da ostanu usredotočena na zadatak ili razgovor o tome što je sada.

Djeca se osjećaju zabrinjavajuće kada stalno kalkuliraju o ocjenama navlačeći si osjećaj pritiska kako bi bolje radili u školi. 

Način na koji živimo kao odrasli često dovodi do krive komunikacije djeci. Ne trebamo im stalno pričati o stresu koji ih čeka. Model života kojeg živimo nije dobar pokazatelj djeci. Pijenje alkohola da se smirimo, tabletice za kojima posežemo i izgaranje organizma od posla ne moraju vidjeti vaša djeca. Nije im nužno govoriti kako je put do uspjeha težak. Nije iznenađujuće istraživanje koje pokazuje da djeca čiji roditelji imaju posla s izgaranjem na poslu imaju veću vjerojatnost od svojih vršnjaka da iskuse preopterećenost u školi.

Roditelji bi trebali u obzir uzeti proučavanje vještina kod svog djeteta kako bi ih nadograđivali. 

Iako ne možemo mijenjati radne i životne zahtjeve s kojima se suočavamo na poslu i u školi, možemo koristiti tehnike poput meditacije, joge i disanja kako bismo se bolje nosili s pritiscima s kojima se suočavamo. 

Ponekad trebamo reći djeci da se zabavljaju ne radeći ništa, umjesto da ih stalno tjeramo na neke aktivnosti.  

Ljudi u zapadnim društvima imaju tendenciju da cijene pozitivne emocije poput uzbuđenja, za razliku od niskih intenziteta emocija poput mirnih (suprotno je u istočnoazijskim zemljama). To znači da je naš obrazovni sustav za djecu često upakiran do maksimuma s izvannastavnim aktivnostima i obiteljskim izletima, ostavljajući malo vremena za predah.

Uzbuđenje, poput stresa, iscrpljuje našu fiziologiju koja hoće "borbu ili bijeg" i tako nesvjesno možemo potaknuti našu djecu da izgaraju energiju nakon škole ili vikendom, ostavljajući im manje sredstava za vrijeme kada im najviše je potrebna.

Štoviše, istraživanja pokazuju da naš mozak ima veću vjerojatnost da će doći do briljantnih ideja kada se ne usredotočimo, nego spontano (aha efekt). Zato, umjesto prekomjernog forsiranja djece, trebali bismo im dati priliku za igru. Neka šeću parkom, igraju se s vršnjacima, slušaju glazbu..