No kako je, prije godinu i pol počela cijela priča?

Sam Bog znade jesu li Bilića okorjeli činovnici iz Hrvatskog nogometnog saveza gurnuli u vatru smatrajući ga mladim, zelenim i vrlo jeftinim, ukratko - najboljim materijalom da ubrzo postane lakokvarljiva roba? Jesu li mislili da će ga kao takvoga najlakše “drmati” sa svih strana jer će trpjeti njihovu nekompetenciju?

Bilić je na svoju funkciju zajahao iz sjene, poput rimskog cara Klaudija, koji je smatran beznačajnim dok nije pokazao svoje zastrašujuće ambiciozne potencijale.  

Bilićeve bebe iz moskovskog blata

Sa sportske strane, sudar s Englezima koji imaju najbolju, najbogatiju nogometnu ligu na svijetu i s Rusima, koje vodi ponajbolji svjetski trener Gus Hiddink, nije ulijevao baš nikakav optimizam.

Poslije debakla Zlatka Kranjčara na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj, iz momčadi je otišao Dado Pršo, igrač koji je u promašenoj koncepciji vukao za trojicu. Nitko u državi nije vidio zamjenu za njega osim Bilića. Novi izbornik je suludo hrabro na centarfora postavio Eduarda Da Silvu, dečkića koji bi se još prije dvije godine u Dinamovom dresu rušio poput komarca, čim bi na njega navalili bekovi neke osrednje europske momčadi.

Bilićeve bebe rođene su u moskovskom blatu krajem ljeta 2006., i to bez kažnjenih bećara iz “Ludnice”: Balabana, Olića i Srne. Rusi su se jedva izvukli u igri bez golova, a šokantno dobrim se pokazao još jedan balavac: Vedran Ćorluka. Dok je Cico Kranjčar Luki Modriću davao sramotnu minutažu, Bilić mu je pružio generalske ovlasti, pa se omanji podvelebitski dječak prometnuo u istinsku zvijezdu europskog nogometa.

Od početka Bilić se postavio autoritarno, ali i humanitarno: kažnjavao je neozbiljne, ali nije dopuštao nikome da verbalno udara po igračima. Okružio se Asanovićem, Jurčevićem, Mrmićem i Prosinečkim, ljudima koji zajedno s njim imaju valjda oko 300.000 teških utakmica; od negdašnje jugolige pa do terena Old Trafforda, Parka prinčeva i Wembleya. Ovaj neobično drski stožer oživotvorio je staru zamisao Tomislava Ivića o našim igračima koji moraju najprije biti sjajno tjelesno, igrački i psihološki pripremljeni, da bi tek onda postali autentični balkanski mangupi. To se najbolje vidjelo u neviđeno bezobraznim nastupima protiv Engleza, čije su veličine u Zagrebu i na Wembleyu djelovale uglavnom inferiorno.

Poslije osvajanja trećeg mjesta na svijetu 1998., hrvatski nogomet je bio pogođen specifičnom bolešću: izborničkim konformizmom. Svi su selektori bili više političari nego stručnjaci:  Ćiro je isključivo mislio kako se uvući u krevet poglavaru i kako njegovoj kćerki Nevenki oprati auto, što je urodilo ispadanjem od SR Jugoslavije u kvalifikacijama za EURO 2000. Mirko Jozić je forsirao kukavičku igru sa šest stopera, pa su ga u Japanu 2002. pomeli Meksikanci i Ekvadorci. Otto Barić je pak igrao sa sedam stopera. Osim toga, pilio je živce navijačima nizom senilnih poteza i ogovaranjem igrača u javnosti. Najviše povjerenja je imao u gastarbajtere u svojoj drugoj domovini - Austriji. Na EURO-u u Portugalu na klupi je držao tri najbolja mlada igrača: Srnu, Babića i Klasnića. U momčadi se iznenada pojavio veteran Bjelica, koji je potom još iznenadnije ostvario transfer u neku austrijsku momčad.

Kranjčar je zadržao u momčadi Stjepana Tomasa i reprezentaciju je pretvorio u obiteljsku zabavu. Njegov sin, inače jako fin, zgodan i simpatičan momak, nije smio izostati iz ekipe niti pod razno. Javnost je potpuno razbjesnio kada je na povratku iz Njemačke, manirom iskusnog HDZ-ovca, branio nelogične poteze: od katastrofalnih priprema do pravog rasapa koji se događao na terenu.  

Tu se nekako ozlijedio i Igor Tudor, vrhunski talent i plutajuća mina u svakoj momčadi, igrač koji je Ottu Bariću na treningu kazao da ne može trenirati šut glavom - jer ga od udaranja lopte ista zaboli. Dakle, bilo je pravo vrijeme za renesansu reprezentacije, ali to nitko nije ozbiljno shvaćao, osim Slavena Bilića i njegovih suradnika.

Odlio nemoralnim ponudama

Utakmicu po utakmicu, više ili manje uvjerljivo pobjeđujući, naši su dospjeli do sedmog mjesta na FIFA-inoj ljestvici, neke od Bilićevih beba ostvarile su transfere u velike svjetske klubove, a njihov tvorac je proglašen jedinim Hrvatom koji nema opoziciju. Osim posljednjeg poraza u “svinjcu” skopskog stadiona, malim posrtajem jedino se mogla okarakterizirati domaća utakmica s Rusima, koji su bili posve zreli za katastrofu. Ipak, naši su podlegli pričama o strašnom Hiddinku i navodnom umoru na kraju sezone. Tako su propustili unakaziti cinične Ruse, koji su podlegli klasičnom sindromu tranzicijskog sporta “igram samo za veliku lovu, a ne domovinu”, pojavivši se na terenu tek kako bi zadovoljili formu. Osim što je ovakav “sindrom Giriček” kod Bilića nepoznata pojava, svojim postulatima dokinuo je i tipično pravilo modernog nogometnog kapitalizma, jer kod njega je čovjek, a ne profit na prvome mjestu.  

Može sada Slaven pričati do besvijesti da ga nije tražila nijedna politička stranka u ovoj groznoj kampanji. No svi znamo tko vrši najveći pritisak na sportaše, a oni jadni, jedva čekaju da ih netko stisne. Posve je jasno da je Bilić, kao najpopularniji lik u državi bio tražen, pa mu se u ovim jeftinim vremenima valja nakloniti do poda jer je odolio nemoralnim ponudama. Homogenost Bilićevih beba nije razbijena niti priglupim angažmanom kapetana Nike Kovača u korist HDZ-a, pa je očito da izbornik ima spreman lijek za svaku minu iznenađenja.

Bilić je imao prilike svašta naučiti na pogreškama svojih prethodnika koji nisu uspjeli proći prvi krug na velikim natjecanjima, ali nećemo o ambicijama i apetitima. O njima se ne govori, ali se tiho radi na njihovom ostvarenju.

Kolumna je objavljenja u Metro Expressu 23. studenoga 2007.