« Komentari
objavljeno prije 12 godina i 1 mjesec
KOLUMNA

Duboka je crna duša

Zadnjih šest tjedana, kasno noću, negdje na prijelazima s petka na subotu, na HTV-u je emitirana dokumentarna BBC-ova serija «Soul Deep». Kako to obično biva s programom javne televizije, izvanredne stvari nitko ne primjećuje zbog ovako perverznih termina. Odlične serije nestaju s ekrana, pa se pojavljuju opet, poslije nekoliko tjedana, bez ikakvog obrazloženja. Zalutali klasici europskog filma igraju negdje oko ranog jutra, dok su udarni termini rezervirani za 27. reprize limunadnih holivudskih hitova. Posljednja epizoda serije «Soul Deep» počela je u 02 sata i 50 minuta.

To je svakako bila šteta, jer radilo se o kronici pedeset godina popularne crnačke glazbe, fenomena koji je nadmašio skučene okvire pridjeva «popularna» i «crnačka». Jer crni glazbenici nisu bili tek prebirači po notama, žicama i tipkama, oni su sudjelovali u promjenama političke svijesti i konstelaciji američke ekonomije. Postali su pitanje opće kulture diljem svijeta. Briljantne priče iz Detroita, Memphisa i Chicaga, nagnale su ujedno rijetke gledatelje da se dobrano zamisle nad stanjem današnje popularne glazbe, kulture mladih, ali i svekolikog stanja u modernoj umjetnosti.

Zabavljali se bolje od svojih gazda

Priča o soulu počela je još tamo negdje četrdesetih godina prošlog stoljeća, u Albanyu, Georgia. Tada je mladac Ray Charles pošao u veliki pohod, na kojem je odnio grandioznu pobjedu nad strašnim fizičkim i golemim političkim hendikepom. Odrasti kao slijepi crni dečko u dubini američkog juga nikako nije zvučalo optimistički, ali želja za emancipacijom bila je jača od svih nevolja. Crni glazbenici svirali su po crkvama, po štalama posutima piljevinom, na kamionskim prikolicama, pod šatorima, ljudi su dolazili na nastupe jašući na mazgama. «Obični ljudi radili su od jutra do mraka svakog dana, primali plaću subotom u podne i još uvijek su se bolje zabavljali od svojih bijelih gazdi», slikovito je opisao ovo doba praotac funka James Brown. Na benzinskim stanicama putujuće zabavljače nisu željeli poslužiti, ručali su u stražnjim dijelovima zalogajnica. Povremeno su uz cestu gledali Ku Klux Klan kako pali križeve. Dok novinar i producent Jerry Wrexler nije skovao termin rhythm & blues, njihov zvuk nazivali su «rasnom muzikom». Nakon prve faze stajskih koncerata, stigla je i bijela publika, no policija bi razapinjala uže kako bi rase ostale odijeljene. Kad bi se bijelci popalili i prešli plesati na crnu stranu, koncerti su prekidani, a glazbenici tjerani u zatvor. Dvojica rasističkih murjaka su 1952. istjerala Ray Charlesa iz njegova Oldsmobilea. Odvezli su auto i vozača, ali su ostavili slijepog pjevača samog usred pustinje. Toga dana je odlučio postati najveći među najvećima, rekao je: «nitko me više neće zvati hey, kid, već samo mojim imenom».

Sam Cooke bio je krajem pedesetih glasnogovornik crne Amerike, pa mu je Cassius Clay, kasnije Mohammad Ali, odavao počast na ringu kada bi izvojevao velike boksačke pobjede. U vrijeme snaženja građanskog pokreta za građanska prava pod vodstvom Martin Luther Kinga, Sam Cooke snimio je Dylanovu «Blowin In The Wind», smatrajući da taj bijeli dečko piše pjesme kao da je crn. Potom je uslijedila prva politička pjesma soula «A Change Is Gonna Come», kojom je Cooke izrazio jasni društveni angažman.  

Nevjerojatno talentiranim afroameričkim muzičarima podršku su pružali rijetki liberalni bijeli luđaci, pa su čuveni Atlantic Records osnovala braća Ertegan, podrijetlom Turci (dvojica Turčina, piše HTV-ov prevoditelj). Glasoviti vlasnik detroitskog «Motowna» Berry Gordy nije samo dokazao da tamnoputi mogu voditi unosan biznis, već je zapošljavao i talentirane bijelce. Legendarni «Booker T & The MG's» bili su prvi veliki, rasno mješoviti soul sastav, kao i «Sly & The Family Stone». Kuću Stax iz Memphisa osnovali su bijelci; u njihovom studiju Soulsville odvijala se jedinstveno uspješna suradnja glazbenika dvije rase. Aretha Franklin prve hitove snimila je u selu Muscle Shoals u Alabami, praćena bijelim country muzičarima.

S druge strane, bijeli rasisti su dobivali zapletaje crijeva dok su gledali svoju djecu kako mrdaju kukovima na soul hitove koji su polako ovladali radijskim i televizijskim valovima. Diana Ross i Supremes postigle su šezdesetih niz od osam prvih mjesta na Billboardovoj listi. Jedan od najuspješnijih skladateljskih timova u povijesti, Motownov Holland-Dozier-Holand, štancao je hitove po uzoru na pokretne trake detroitske automobilske industrije. U svojim počecima, Elvis, Beatlesi i Stonesi nisu radili ništa drugo nego imitirali pionire crne glazbe.

Ipak, kada je Motownov zvuk u drugoj polovici šezdesetih postao presladunjav i usmjeren isključivo bijeloj srednjostrujaškoj publici, a Detroit gotovo izgorio u rasnim neredima s 40 poginulih, Supremes su snimile svoj najveći hit «Love Child», angažiranu pjesmu koja je govorila o problemima što su tištili američko društvo.

Uz svoj narod, nikad protiv drugih

«Ako bi netko iz geta došao do Ed Sullivanovog TV Showa, morao se prilagoditi. Ja nisam», još jednom je komentirao James Brown, čija glazba je bila neodvojiva od njegovog i društvenog života tih godina. Govorio je da parolu Crnih pantera «Black Power» valja pretvoriti u «green power». Čitaj: zaraditi gomilu dolara i parirati bogatijim bijelcima kroz ekonomsku samostalnost. Brown je apelirao na mir nakon ubojstva M.L. Kinga, ali je glasno zapjevao «Say It Loud: I'm Black And I'm Proud», iako mu je to mu je donijelo pad prodaje ploča i bojkot radio stanica. Osim što je sedamdesetih izdao nevjerojatan niz kreativno eksplozivnih albuma, i Stevie Wonder uvijek je bio usmjeren prema lucidnim socijalnim komentarima, uvijek uz svoj narod, nikad protiv drugih.

No vratimo se u sivu današnjicu. Danas, kada je jedini smisao postojanja večeg dijela domaćih glazbenika prodati svoju pjesmu za reklamu ili se prikopčati na prvu korporativnu sisu koja će ih podojiti ostacima hrane, gorenavedena priča poprima novi smisao. Unatoč medijskoj pompi, njihove uratke baš nitko ne kupuje – jer njihova glazba ne govori nam baš ništa o njihovim ili našim životima.

Neki se još pritom prozirno prodaju kao alternativci ili pankeri, iako se zapravo nalaze pri vrhu terminatorskog hranidbenog lanca, kupeći otpatke onih koji kontroliraju deklasirane mase. James Brown i Otis Redding postali su najveći jer su bili na strani slabijih – ako podržavate najjače, jasno je da vas nitko neće slušati niti kupovati vašu glazbu. Legende pop kulture to su dobro znale.  

Piše: Petar Glodić
01.01.2008. 20:22:00
Novi komentar
nužno
nužno