Zaboravite na dosadni domaći televizijski humor, traljave sapunice i Big Brother. Zaboravite na neduhovite bedastoće političara u predizbornoj kampanji. Zaboravite na Zdravka Mamića. Prava zabava počinje na prvom programu HTV-a svakog petka nakon 20 sati i zove se «Idemo na put s Goranom Milićem».

- Dobar dan gospodine dabar. Pazite na cestu, sad će naići auto….Šta misliš da te poćeram? Ajd bok. 'Oćeš dat' izjavu za HTV? Jesi vidio Hrvate, oni su ovdje nekad tražili zlato?... -  ovako je prošlog tjedna Milić razgovarao s dabrom na Aljasci.

Koju minutu ranije škiljio je iza neke oveće kamene gromade, dozivajući grizlija koji je navodno trebao izaći iz neke pećine uz cestu.

U svom haranju sjevernoameričkim kontinentom, prekomjerno vičući u distorzirani mikrofon, Milić je korio gradonačelnika Anchoragea Marka Bagicha zato što nema pojma iz kojeg su mu hrvatskog ili bosanskog sela baka i djed. Eskime je pitao imaju li struju, mobitele, TV i žive li u igluima. Posve je prirodno da se netko tko dolazi iz ovako visoko razvijene zemlje kao što je naša, uspješan je i opremljen svim čudima tehnike, iščuđava jednim Eskimima.  

Duhovni otac Gojko

Ovakvu psihodeliju s iznenadnim kreativnim tripovima gledali smo tek sedam dana nakon emisije u kojoj se isti autor iščuđavao kanadskim narkomanima, a shodno tome i homoseksualcima. Hodajući Vancouverom, otkrio je neuglednu četvrt, ustanovivši da su svi tamo «sirotinja, narkomani, alkoholičari, ovi su tipovi opasni, i cure dilaju, bodu se, šmrču, svi su nešto ranjeni, hendikepirani s posebnim potrebama…» Potom je uslijedio niz lucidno postavljenih pitanja u stilu – imate li posao? – da bi potom našao nekog našeg iseljenika koji ima dvije različite cipele. Shodno tome, uslijedio je upitni nastavak: jel' to zato što nemate novaca?

Sigurno je tim jadnicima pao mrak na oči kad su vidjeli uspješnog, dobrostojećeg, tjelesno savršeno izgrađenog, inteligentnog i nadasve patriotski nastrojenog novinara iz Hrvatske.

MILIĆEVO POVIJESNO OTKRIĆE: Dvije muške plaće podoga su za idealnu životnu zajednicu. 

Ali ne lezi vraže, jer u luksuznom kvartu Vancouvera uz more žive homoseksualci, koji su još k tome i bogati, pa je Milić obznanio povijesno otkriće: da su dvije muške plaće podloga za idealnu životnu zajednicu. Muškarci, uz to još i gejevi, zarađuju više od žena, pa imaju skupe stanove i voze dobre aute. Kad je ispao onako glomazan pred ekipu u jednom baru na otvorenom, ljudi jednostavno nisu mogli vjerovati kakva im to otkvačena pitanja postavlja, pa su se gledali u čudu i zamalo riknuli od smijeha, kao da vide medu koji pleše ili Borata Sagdiyeva glavom i bradom, a ne uglednog TV reportera i domoljuba iz Hrvatske. He-he-he, šeretski se nasmijao naš reporter…Dvije plaće, dvije plaće, ponovio je najmanje 427. puta zaredom iz Vancouvera, ganut vlastitim genijalnim sociopsihoseksualnoekonomskim otkrićem.  

Ovogodišnja, kanadska sezona Milićevih putovanja započela je tamo gdje je i morala: ispred bivše kuće i pizzerie njegovog novog, duhovnog oca Gojka Šuška u Ottawi. Nasuprot vladajućoj, lijevo liberalno judemasonskoj propagandi, tu je odmah otkriveno kako pokojni ministar obrane nije bio nikakav pizza delivery boy (dostavljač pizze) već vlasnik čitavog ugostiteljskog objekta! Osim toga, taj veliki čovjek, kojeg autor serije titulira «zaslužnim za nezavisnost jedne male europske države», bio je toliko ugledan da su ga zvali Garry! Studirao je i živio u ulici Greyrock, u kojoj ima kamenja, i tu se odmah skućio kad je shvatio da je kakav-takav kamenjar u pitanju! «Što mislite o Ahmadinedžadu», pita iz neba u rebra Milić Iranca koji trenutno vodi bivšu Gojkovu pizzeriu. «Sjajan čovjek», kaže Iranac, a što će drugo misliti nego što je prijašnji vlasnik mislio o Anti Paveliću.

Ovim prilogom nastavljen je grandiozni niz nostalgije iz četrdesetih godina prošlog stoljeća, započet u Kaliforniji prošle godine, kada je Milić ustanovio da je San Diego «značajan za Hrvate» jer u njemu živi sin Andrije Artukovića. S dotičnim celebrityem je napravio neobično dobrohotni i srdačni razgovor. Tom prigodom smo doznali da, Artuković mlađi, koji ne može biti kriv za grijehe svoga oca, ipak i danas smatra kako je ustaški režim bio jedinstveno humanističko ostvarenje.

Kad smo već kod Milićevih greatest hits ostvarenja, ovdje ubrajamo sljedeća. Europsko prvenstvo u nogometu, Portugal 2004. i kratki razgovor sa psićem koji se sakrio od podnevne žege u nekom haustoru. Phoenix Arizona: posrkavanje golemog kaktus shakea u jednom cugu. Plus tamanjenje najveće pizze na svijetu negdje u okolici. Pitanje «Crni Spasoje, gdje's ti zaglavio» pokraj groba nekog Spasoja koji je životni put završio usred američke pustinje. Snimanje goleme kompozicije vlaka u trajanju od nekih petnaest minuta, opet u SAD. Istraživanje mogućnosti pada s 533 metra visokog CN Towera u Torontu kroz stakleni pod. Pitanje. «Imate li veze s Josipom Pavičić Yo», postavljeno našem iseljeniku Joeu Pavičiću. Otkriće kako dečko po imenu i prezimenu Maximilian Luburić igra nogomet za Croatiu Toronto. Pitanje «Znate li otprilike gdje je vaših devetoro djece?», majci iz Quebeca. Pitanje klincima, potomcima iseljenika «Znate li ijednog Hrvata koji se drogira?». Pitanje znanstvenicima iz Kanade «Znate li da su Hrvati izmislili kravatu?». Pitanje policajki i karatistici hrvatskog porijekla iz Kanade ima li ambicije postati Ruža Tomašić, zastupnica koja vodi borbu protiv droge, na koje je odgovoreno tupim pogledom u prazno…itd., itd.

TVB – Yutel – Thompson - Šušak

Putuje tako Goran Milić svijetom, putuje i iskupljuje se za svoje grijehe iz prošlosti, kada je slične, ali barem za ono vrijeme neusporedivo bolje emisije radio za TV Beograd. Luta Milić kontinentima, svako malo zapadajući u tompsonovsko-šuškovske eskapade, ne bi li se oprao od onoga čega se danas više nitko ne sjeća – da je bio glavni čovjek televizije Yutel u Sarajevu dok je propadala Jugoslavija – a zbog čega mu je vađena mast devedesetih.

Balansirajući na tankoj granici komedije i tragedije, nosi i pronosi taj naš Borat Sagdiyev, poput onoga iz filma, sve predrasude i zablude svoje domovine. Iskupljuje se revno za svoje grijehe, koji danas ionako nikome nisu važni.

Kolumna je objavljena u Metro Expressu 16. studenog 2007.