Zamislite da je cijeli svemir, sve što poznajemo - planete, zvijezde, ljudi, emocije i misli - zapravo dio golemog računalnog programa. Ideja da naš svijet nije „pravi" u tradicionalnom smislu, već simulacija stvorena od strane neke napredne civilizacije ili inteligencije, sve češće se spominje u filozofiji, znanosti, pa čak i popularnoj kulturi.

Ovu ideju popularizirao je švedski filozof Nick Bostrom 2003. godine kroz svoj poznati rad The Simulation Argument. Bostrom tvrdi da je vjerojatno da će svaka napredna civilizacija s dovoljno računalne snage jednom moći stvoriti hiperrealistične simulacije stvarnosti. Ako je tako, vjerojatnost da i sami živimo u „bazičnoj stvarnosti", a ne u jednoj od potencijalno milijuna simulacija, postaje izrazito mala. Drugim riječima, ako je moguće stvoriti savršenu simulaciju, zašto pretpostaviti da se i sami ne nalazimo unutar jedne?

Argument ide ovako: ako se računalna moć civilizacija nastavi razvijati eksponencijalno, jednom će moći simulirati cijele svjetove s virtualnim bićima koja imaju svijest. Ako se takve simulacije masovno stvaraju, tada bi broj simuliranih svjesnih bića daleko nadmašio broj „pravih". Statistički gledano, mi bismo vjerojatnije bili jedni od simuliranih nego originalnih.

Znanstvena zajednica je podijeljena oko ove ideje. Neki fizičari i kozmolozi pokušali su osmisliti pokuse kojima bi se moglo testirati živimo li u simulaciji. Primjerice, jedan od prijedloga je da bi se „pikselizirana" priroda prostora i vremena, ako postoji, mogla otkriti kroz proučavanje kozmičkog zračenja ili ponašanja subatomskih čestica. No, do danas nije pronađen uvjerljiv dokaz koji bi potvrdio ili opovrgnuo hipotezu o simulaciji.

Skeptici pak tvrde da je riječ o zanimljivoj misaonoj igri, ali ne i o znanstveno provjerljivoj teoriji. Bez jasnih, testabilnih predviđanja, argument ostaje u sferi filozofije. Ipak, čak i kao filozofska ideja, on ima duboke posljedice: ako bismo jednog dana dokazali da smo u simulaciji, što bi to značilo za pojam slobodne volje? Bi li „programer" mogao mijenjati „pravila igre"? Što bi to značilo za religiju, etiku i naše razumijevanje svijeta?

U popularnoj kulturi tema simulirane stvarnosti često se istražuje kroz filmove i književnost. Kultni film Matrix braće Wachowski jedan je od najpoznatijih primjera - ljudi žive u virtualnoj stvarnosti koju ne mogu razlikovati od stvarne, dok je njihova prava tijela iskorištava strojna civilizacija. Takve priče postavljaju pitanje: kako možemo biti sigurni da je ono što doživljavamo stvarno?

Bez obzira na to vjerujemo li u simulaciju ili ne, ideja da bismo mogli biti samo dio nekog koda tjera nas da preispitamo samu prirodu stvarnosti. Je li naše postojanje samo složen skup algoritama i binarnog koda ili postoji nešto „više" što nadilazi svaki program?

Možda nikada nećemo imati konačan odgovor. Ali jedno je sigurno - dokle god postavljamo ovakva pitanja, nastavljamo pomjerati granice znanja i mašte. A to je, možda, i najveća snaga naše stvarnosti - simulirane ili ne.