Bio je to neobičan susret koji se zapravo nije smio dogoditi. Kineski ministar vanjskih poslova Wang Yi sastao se prošlog tjedna na marginama samita Saveza država jugoistočne Azije (ASEAN) u Kuala Lumpuru s američkim državnim tajnikom Marcom Rubiom, koji je već pet godina pod strogim kineskim sankcijama. To znači: zabrana ulaska u Kinu, zamrzavanje imovine, prekid svih gospodarskih aktivnosti, ne samo s Rubiom, nego i s njegovim poslovnim krugom.

No Rubio se ne obazire na te mjere. Prije nego što je postao član Trumpove administracije, bio je, kao republikanski senator Floride, i član Izvršnog povjerenstva američkog Kongresa za Kinu (Congressional-Executive Commission on China, CECC) - tijela koje uključuje oba doma: Predstavnički dom i Senat. Povjerenstvo ima zakonsku obvezu nadzirati stanje ljudskih prava i razvoj vladavine prava u Kini. Jednom godišnje podnosi izvješće američkom predsjedniku.

U toj ulozi Rubio je oštro kritizirao kinesku vladu - prvo zbog gušenja prodemokratskog pokreta u specijalnoj upravnoj regiji Hong Kong, a kasnije zbog drastičnog ograničavanja građanskih prava u zapadnoj kineskoj pokrajini Xinjiang, koju većinom naseljavaju muslimanski Ujguri. Kineska vlada nije tolerirala takvo, po njihovom mišljenju, "miješanje u unutarnje poslove" i stavila je Rubia na listu sankcioniranih osoba nakon što je Washington uveo sankcije kineskim političarima.

Rastuće američko-kinesko rivalstvo

U petak, 11. srpnja, održan je prvi osobni susret kineskog i američkog ministra vanjskih poslova iza zatvorenih vrata. U javnost je procurilo vrlo malo. Kineski državni mediji objavili su da su razgovori bili "pozitivni, pragmatični i konstruktivni". Na završnoj konferenciji za medije u subotu, Wang je u četiri ključne riječi sažeo najvažnije rezultate iz kineske perspektive: održavanje kontakata, izbjegavanje pogrešnih procjena, prevladavanje razlika i jačanje suradnje. Nije, međutim, spomenuo hoće li Rubio ostati pod sankcijama.

U Washingtonu i Pekingu, prema Rubijevim riječima, postoji "snažna volja" da se organizira susret između američkog predsjednika Donalda Trumpa i kineskog predsjednika Xi Jinpinga. Susret ministara vanjskih poslova smatra se pokazateljem budućeg sastanka dvojice predsjednika. Točan datum još nije dogovoren.

Stoljeće Pacifika

Dok je tijekom 20. stoljeća atlantski prostor imao snažan utjecaj na svjetsku politiku, 2025. je jasno da se taj utjecaj u ovom stoljeću seli na pacifički prostor. Zato politički analitičari 21. stoljeće nazivaju "Stoljećem Pacifika".

Sjedinjene Američke Države i dalje su svjetska supersila. No prema viziji kineskog predsjednika Xi Jinpinga, Kina bi do 2049. - na stotu obljetnicu osnutka Narodne Republike - trebala postati "snažna, demokratska, civilizirana i harmonična socijalistička velesila".

Savjetodavna tvrtka PricewaterhouseCoopers (PwC) navela je u studiji s početka 2025. da bi Kina u idućih 30 godina mogla nadmašiti SAD i postati najveće svjetsko gospodarstvo. Već danas svijet obilježava borba za globalnu prevlast između Washingtona i Pekinga.

EU između dviju sila

SAD sada koristi pravo jačega kako bi natjerale gospodarski slabije zemlje na trgovinske ustupke. Tijekom vikenda je Trump najavio uvođenje 30% carina na uvoz iz EU, koje bi trebale stupiti na snagu 1. kolovoza. Čelik i aluminij su izuzeti iz tog paketa, ali za njih već vrijede visoke carine - 50%, te 25% za automobile i autodijelove iz zemalja EU.

Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen odmah je reagirala i najavila da će poduzeti "sve potrebne korake" za zaštitu interesa EU, uključujući i protumjere. Istovremeno je izrazila spremnost za postizanje "dogovora".

Ove američke najave alarmirale su njemačke privrednike. Najavljene carine mogle bi, prema riječima Wolfganga Niedermarka iz Saveza njemačke industrije (BDI), "naštetiti gospodarskom oporavku i inovacijskim kapacitetima" te narušiti povjerenje u međunarodnu suradnju. Kao izvoznička nacija, Njemačka - poput Kine - ovisi o slobodnoj trgovini.

SAD: partner, konkurent i suparnik EU-a?

Sada se postavlja pitanje: na koga se Europa još može osloniti? Na starog saveznika - SAD - koji sada koči globalizaciju, ili na sve jaču komunističku Kinu, koja unatoč ideološkim razlikama nastoji ojačati suradnju s Europom i Njemačkom?

Stručnjaci za Kinu Paula Oliver Llorente i Miguel Otero-Iglesias iz španjolskog think-tanka Elcano Royal Institute postavljaju provokativno pitanje: Je li sadašnji SAD za Europu istovremeno "partner, konkurent i suparnik"? Ova trostruka definicija prvotno se odnosila na Kinu i bila je 2023. uključena u njemačku strategiju prema Kini.

„EU, međutim, ima poteškoća pretočiti ovu konceptualnu definiciju u konkretne mjere s kojima bi svi bili suglasni", pišu dvojica znanstvenika. „Nesigurnost je postala odlučujući čimbenik u strateškom pozicioniranju EU u kontekstu američko-kineskog rivalstva."

EU i SAD, smatraju Llorente i Otero-Iglesias, imaju vrlo različite percepcije prijetnje koje dolaze iz Kine. Dok SAD vide Kinu kao "hegemonijskog protivnika" i "egzistencijalnu prijetnju", EU nastoji održati uravnotežen odnos s ovim globalnim igračem. Zato Europa mora razviti diferencirane strategije za smanjenje rizika i ublažavanje kritičnih ovisnosti o Kini.

"Povijesni izazov" za Njemačku

U tom kontekstu, "politika Donalda Trumpa i američko-kineski sukob predstavljaju povijesni izazov za Njemačku", kažu stručnjaci za Kinu Claudia Wessling i Bernhard Bartsch iz berlinskog instituta MERICS. Dugogodišnje povjerenje u pouzdanu suradnju sa SAD-om ozbiljno je uzdrmano. "Business as usual" više nije moguć.

Ali jedno je jasno: ako se Njemačka previše približi Kini, izazvat će bijes Washingtona. SAD su i dalje nezamjenjiv čimbenik europske sigurnosne arhitekture nakon Drugog svjetskog rata. Nakon ruske agresije na Ukrajinu, važnost američke vojne prisutnosti u Europi postala je još očitija. Njemačka vlada sada je pod neviđenim pritiskom da pronađe svoje mjesto u geopolitički definiranom svijetu, dok je društvo u samoj zemlji sve polariziranije, smatraju Wessling i Bartsch.

I odnosi Njemačke i Kine zahladili su, unatoč intenzivnoj trgovinskoj i gospodarskoj suradnji. Prošlog je tjedna njemačko Ministarstvo vanjskih poslova pozvalo kineskog ambasadora na razgovor. Razlog: fregata kineske Narodnooslobodilačke vojske navodno je usmjerila laser prema njemačkom izviđačkom avionu koji je letio iznad Crvenog mora u sklopu vojne misije EU (zaštita trgovačkih brodova od napada jemenskih pobunjenika Huta). Peking negira tu tvrdnju. Prema kineskom Ministarstvu obrane, fregata se nalazila u Adenskom zaljevu, a ne u Crvenom moru.

Njemačka strategija prema Kini iz 2023. predviđala je smanjenje rizika pod geslom "De-risking". Kao posljedica toga, mnoge su tvrtke investirale ne samo u Kini, nego i u SAD-u. Ipak, njemačke tvrtke sada shvaćaju da ta dvostruka strategija "može biti u suprotnosti s interesima njemačkog gospodarstva i potencijalno dovesti do krize, koja se ogleda u padu izvoza i gubitku radnih mjesta", pišu Wessling i Bartsch. "Zato bi slogan 'De-risking, ali na pravi način' mogao postati težak zadatak za saveznu vladu."

Novi početak između Bruxellesa i Pekinga?

Krajem srpnja u Pekingu bi se trebao održati samit EU-Kina. Kina se nada novom početku u odnosima s Europom. Američka vlada još nije objavila nove carinske stope za kinesku robu. No glavni američki saveznici u Aziji - Japan i Južna Koreja - već od 1. kolovoza moraju plaćati carine od 25% na izvoz u SAD. Već sada se može naslutiti kakve bi carine mogle pogoditi Kinu.

Trgovinski rat između SAD-a i Kine mogao bi dovesti do toga da tržište EU mora apsorbirati kineski višak kapaciteta. SAD bi mogle i robu proizvedenu zahvaljujući kineskim izravnim investicijama u EU definirati kao kinesku - i uvesti visoke carine.

Kako bi se smanjila ovisnost, sve članice EU morale bi usklađeno djelovati, poručuju Llorente i Otero-Iglesias. Članice EU imaju različite odnose sa SAD-om i Kinom. Njihova gospodarska ovisnost o prvoj i drugoj najvećoj svjetskoj ekonomiji također se razlikuje. Ta "unutarnja heterogenost" vodi i do različitih vanjskopolitičkih pravaca.

„Partnerstva su za EU nezamjenjiva - i s Kinom", zaključuju dvojica španjolskih stručnjaka. „Kina mora otvoriti svoje tržište za europske kompanije. Za to su potrebne konkretne mjere - a ne samo obećanja."