Daleko od bučnih prometnica, u sjevernom dijelu grada, podno Medvednice, okružen zelenilom, čistim zrakom, s japanskim vrtom i vodoskokom smjestio se zagrebački Dječji vrtić Vjeverica. Taj hrvatski centar izvrsnosti jedinstven je u svijetu po sportskom programu koji se uspješno provodi već četrnaest godina. Sportski program obuhvaća četiri skupine s ukupno 109 mališana.

Tijekom jedne godine djeca se upoznaju sa čak 23 sporta među kojima su rukomet, košarka, nogomet, aerobik, badminton, tenis, biciklizam, atletika, kuglanje, gimnastika, ritmička gimnastika, odbojka, hokej, orijentacijsko trčanje, sanjkanje i koturaljkanje, a uvedena je i mala škola golfa. Usto, djecu svakog tjedna posjećuju profesionalni sportaši, pa će primjerice sljedećeg tjedna učiti o džudu i ravnoteži.

Sat vremena sporta svakog dana

Ravnateljica vrtića prof. Nevenka Žuljević-Vukelić objašnjava kako je program još 1992. godine inicirala prof. Bosiljka Deverney koja je tada bila savjetnica u Zavodu za školstvo, a danas je načelnica za program pri Gradskom uredu za obrazovanje, kulturu i šport.

- Isprva sam bila skeptična i mislila kako nemamo dovoljno resursa i kadrova za takav program. Kada sam 1991. godine postala ravnateljica, predvorje vrtića izgledalo je kao recepcija hotela s foteljama - priča ravnateljica.

“Dijete može birati hoće li bijelo tijesto sa sirom ili integralno tijesto sa salatom. Mi ih učimo što je zdravo, pa oni sami odabiru zdravu hranu. To je veoma bitno jer tako se u djece stvaraju navike.”
Nevenka Žuljević-Vukelić
ravnateljica Dječjeg vrtića Vjeverica

Danas se pak na istom mjestu nalazi poligon za tjelovježbu na kojem djeca u sklopu sportskog programa svakog dana razvijaju motoričke i orijentacijske sposobnosti. Program je znanstveno utemeljen, a provode ga stručnjaci različitih profila: odgojitelji, sportski treneri, pedagozi, psiholozi, defektolozi, zdravstveni djelatnici, antropolozi i kineziolozi.

Ravnateljica smatra da je vrtić Vjeverica razvio optimalan program za razvoj predškolskog djeteta koji se temelji na integraciji sportskog u redovni program, te napominje da u svakoj skupini imaju po dva odgojitelja i dva trenera.

U praksi to znači da svakog dana svaka od četiri sportske grupe u kojima je po dvadesetoro djece ima sat vremena za sportske aktivnosti. Prva skupina počinje u 9 ujutro, a posljednja u podne. Trening počinje zagrijavanjem, a potom se mališani dijele u dvije skupine pa svaka sa svojim trenerom vježba elemente jednog sporta ili radi na poligonu, a potom se zamijene.

Sam je trening veoma dinamičan tako da ni u jednom trenutku nitko ne stoji i ne čeka. Treneri su domišljati i ne zamaraju djecu nepotrebnim informacijama i stručnim izrazima nego ih kroz priču, zabavu i šale potiču da se što više unesu. Djeca su razdragana i rado prihvaćaju zadatke koje im postavljaju treneri. Veoma brzo mogu se uočiti afiniteti i sposobnosti pojedinog djeteta.

‘Integralna’ prehrana

Psihologinja Milena Haler kaže kako istraživanja koja su provodili pokazuju da su djeca u sportskim grupama samopouzdanija u akciji, otvorenija za novo i spremnija za školu.

- Ono što je ‘Ahilova peta’ programa jest natjecateljski duh u sportu. Tu, dakle,  nisu bitni sportski rezultati. Potrebno je omogućiti dovoljan broj aktivnosti, tako da se svatko osjeća uspješnim u nečemu. Pazimo da u natjecanju ne bude samo jedan pobjednik nego ih učimo da je svatko u nečemu dobar. Također je bitno da to natjecanje u njima ne razvija agresivnost nego više zajedništvo i uspješnost. Zapravo, svatko se natječe sam sa sobom, a ne s drugima - pojašnjava psihologinja Haler.

Hrvatski brendI druge bi ustanove mogle poći za ovim primjerom, a Hrvatska bi mogla razviti brend na globalnoj razini. To je sasvim logično za zemlju koja se ponosi čistim okolišem, pitkom vodom, sportskim uspjesima i ekoturizmom. 

U današnje vrijeme sve je više govora o nezdravoj prehrani zbog koje djeca obolijevaju i postaju pretila. Stoga se sportski program temelji i na zdravoj prehrani. Ravnateljica Nevenka Žuljević-Vukelić ističe da su menije za djecu izradili vrhunski nutricionisti, a konzultirali su se i s Udrugom za unapređenje kvalitete života, pa su tako već ranih devedesetih u prehranu uvrstili integralne namirnice koje tek danas ulaze u glavnu struju vrtićke i školske prehrane. Ali ni to nije sve!

- Dajemo djetetu mogućnost da bira. Može dobiti bijelu rižu ili tijesto sa sirom, a može i integralnu rižu ili tijesto sa salatom. Mi ih učimo što je zdravo, pa oni sami odabiru zdravu hranu. To je veoma bitno jer tako se u djece stvaraju navike koje ona prakticiraju i kad odrastu - napominje ravnateljica.

Velik se naglasak stavlja i na uzimanje vode, pa tako svako dijete ima svoju higijensku posudu s vodom pročišćenom u troslojnom filteru.

Isprva su strahovali jer nisu mogli pretpostaviti kako će se takva prehrana odraziti na mišiće i kosti, no mjerenja prof. Miroslava Živičnjaka s Instituta za antropologiju pokazala su da se djeca optimalno razvijaju. Štoviše, danas i sami roditelji traže recepte za zdrava jela koja se spremaju u vrtiću. Primjerice, djeca obožavaju juhu od tikve. Stoga će vrtić uskoro objaviti i kuharicu s receptima, kako bi i roditelji kod kuće mogli djecu zdravo hraniti.

Neću biti šopingholičarka!

Kvaliteta i zdravi stilovi življenja temelj su sportskog programa, a očituju se u stečenim navikama djece. Majka jednog djeteta priča kako je povela kćerkicu na tržnicu, a ona je na povratku tražila da i sama nosi dvije vrećice. Kada ju je majka upitala zašto to želi, rekla je: ‘Trener nam je rekao da moramo jačati mišiće ruku’. Jedna druga djevojčica nedavno je rekla svojoj majci: ‘Mama, ja neću biti šopingholičarka i hoću da me danas vodiš na Sljeme!’ Sve je to odraz navike odlazaka na brojne izlete u prirodu i boravka na zraku. Moto ovog programa je ‘igra + sport + zdrava hrana + eko-pedagogija + pozitivne emoicije = zdravo i sretno dijete’.

Kako nam priznaje ravnateljica Nevenka Žuljević-Vukelić, ‘nama ne treba reklama jer smo prebukirani’. Interes među roditeljima uistinu je sve veći, što i ne čudi s obzirom na osjećaj kompetentnosti, pozitivnu sliku o sebi, individualnost i potrebu za dokazivanjem koju svaki roditelj brzo prepozna u svom djetetu.