Tomislav Ostrman, akademski slikar i budući doktor iz Zagreba ovih je dana na društvenim mrežama, nekako stidljivo predstavio začetak novoga i posve različitog ciklusa od cjelokupnog korpusa svog opsežnog i značajnog djela, koga čine serije slika (uglavnom u velikim formatima uz ponešto i malih) posvećenih Fućkalici, Brodovima, uz izraziti, prepun snage kolor, koji kroz slikareve motive suvereno vlada površinom platna, a riječ je o ciklusu crteža KONFABULACIJA.

Konfabulacija jest miješanje imaginacije i memorije ili miješanje istinitih sjećanja s lažnim.

Doista zanimljivo i intrigantno ime za jedan ciklus, crteža u crnoj i plavoj boji, koji silno podsjećaju na elemente strojeva, od kojih će se uskoro sklopiti nevjerojatni Perpetuum mobile ili do sada neviđena i neotkrivena verzija Vremenskog stroja , kome bi i sam H.G.Wells odao proznanje ali i i na novu verziju legendarnog labirinta u kojem živi i bestijalno vlada novi Minotaur .

Ne zaboravimo da je dio školovanja Tomislav Ostrman proveo i u Tehničkoj školi, koja je bez ikakve dvojbe ostavila traga u budućem slikaru i njegovom opusu.

Istodobno, dojma smo, gledajući ove crteže kako oni djeluju vrlo životno, oni su jednostavno živi strojevi, možda budući nositelji života na ovoj planeti.

Iako se crteži čine jednostavnim i mislimo kako se slikar samo igrao s papirom i olovkom i da mu uzalud um i ruka ne miruju, crtao je, sve ono što mu je padalo na pamet ili i ono što je posve iznenada izronuilo iz tame zaborava prošlih vremena, podsjećajući na svoje postojanje i potrebu oživotvorenja istih, sada, u ovim, novim, vremenima.

Skloniji sam ideji kako Ostrman razmišlja o budućnosti, koja će možda pripasti kiborzima i ili umjetnoj inteligenciji, u budućnosti, u kojoj čovjek svakako gubi, nastavi li s ovim trendom razvoja.

Istodobno, ta hladnoća i preciznost njegovih konfabulacija, upozorava na znatan odmak od karaktera i profila dosadašnjeg rada i rezultata opusa, od motiva do boje.

S druge strane, možda su ovi crteži tek začetak ciklusa koji će se u nekom doglednom vremenu pojaviti u svoj svojoj punini i bogatsvu detalja i simbola, da bi danas tek predstavljali dio skeleta, budućeg tijela, početak razmišljanja o nečem drugačijem, kamo su uostalom i težili u svojimm plovidbama mnogi brodovi na pučini mora, na brojnim slikama Tomislava Ostrmana, nastojeći dosegnuti, nedosezljive i još neviđene, nedodirnute obale, a uostalom kamo je i Fućkalica upućivao svoj radoznali pogled.

Na kraju, možda se slikar tek slučajno zamislio nad idejom novostvorenog labirinta, s istim onim karakterom, kakav je oduvijek imao, bez izlaza, ali u novom arhitektonsko likovnom rješenju.

A novi vremenski stroj, o tome bi valjalo idući put jer svi mi, toliko često zamišljalo TIME MACHINE koji će nas iz neljubaznog svijeta premjestiti negdje, daleko i spasiti nas.

Očito je, slikar teži novom, drugačijem, možda želi preokrenuti svijet.

Mnoštvo ideja otvara ciklus crteža Konfabulacija, doista, nebrojeno mnogo.

Ili pak na kraju svega, možda slikar želi jednostavno disclipinirati i svoj maštoviti, razbuktali um i svoju okretnu i teško smirujući ruku, umiriti ih, barem za trenutak, prije nego li pogled odluta prema moru i brodovima i Fućkalici koji ih neprekidno prati.