Do isteka roka, Europska komisija je objavila kako su zahtjeve za zabranu na čitavom njihovom teritoriju podnijelo trinaest zemalja (abecednim redom): Austrija, Bugarska, Cipar, Francuska, Grčka, Hrvatska, Italija, Letonija, Litva, Mađarska, Nizozemska, Njemačka i Poljska. Ali onda dolaze i dvije zemlje koje su to zatražile samo za neke svoje federativne jedinice: Velika Britanija za Škotsku, Wales i Sjevernu Irsku, a Belgija za Valoniju.

Zapravo su i u Njemačkoj neke federativne jedinice nešto sklonije dopustiti uzgoj genetski manipuliranog bilja od drugih. To je dijelom bilo i pitanje nadmetanja u ovlastima između saveznih pokrajina i ministarstva poljoprivrede federativne vlade u Berlinu, ali osobito kod uzgoja genetski manipuliranog kukuruza su ipak bile složne zabranu zatražiti na čitavom teritoriju.

Upada u oči da do isteka roka zahtjev još nisu predale neke europske zemlje čiji se poljoprivredni proizvodi redovito nalaze u prodavaonicama diljem Europe - na primjer Španjolska. Isto tako je osobit problem genetski manipuliranog bilja koji do potrošača stiže "iz druge ruke", odnosno služi tek kao krmivo i stočna hrana - što se na primjer osobito tiče zemlje poput Irske. Osobito je kod soje ta tehnologija veoma raširena tako da je na svjetskom tržištu već veoma teško naći posve čistu "prirodnu" soju.

Zabrana koja se možda mora - opravdavati

Ovaj postupak Europske unije je zapravo novina i na snazi je tek od početka ove, 2015. godine. Do tada je dopuštenje i zabrana takvog bilja bilo u nadležnosti Europske službe za sigurnost prehrambenih proizvoda EFSA (European Food Safety Authority) koja je djelovala temeljem odluke većine članice Europske unije. Sad pak Europska komisija tek prikuplja zahtjeve za zabranom od članica i prosljeđuje ih proizvođačima sjemenja genetski manipuliranih biljaka, dakle koncernima poput Monsanta, Dupont Pioneer, Dow Agroscience iz SAD i Syngente iz Švicarske.

Ali sad se ti svjetski koncerni zapravo mogu oglušiti na tu "individualnu" zabranu i ipak zatražiti dozvolu za distribuciju u tim zemljama. U tom slučaju zapravo nastaje pravni spor gdje onda zemlje koje su zatražile zabranu poput Njemačke ili Hrvatske pred sudom moraju dobro obrazložiti, zašto ne žele da se taj genetski manipuliran proizvod prodaje na njihovom teritoriju.

A to ne mora biti lako: makar u europskoj javnosti postoji još golemi otpor prema genetski manipuliranoj hrani, zapravo jedva da postoji ikakva znanstvena analiza koja nedvosmisleno dokazuje štetnost takvih proizvoda na zdravlje i nasljedne osobine potrošača, dakle ljudi koji jedu takve proizvode. Jedino što je nedvosmisleno dokazano jest nekontrolirano širenje takvih manipuliranih biljaka.

"Igramo se sa budućnošću"

Naime, udruga Testbiotech traži međunarodni sporazum protiv takvog "divljeg" širenja genetski manipuliranih biljaka. To je već uočeno kod riže u Kini, uljane repice u Japanu i Švicarskoj, kukuruza i pamuka u Meksiku i Južnoj Koreji, ali i kod trava u Sjedinjenim Američkim Državama. Zato Christoph Then iz udruge Testbiotech upozorava kako se nalazimo pred "temeljnom prekretnicom" jer takve biljke ugrožavaju opstanak "prirodnih" sorti.

"Nekontrolirano širenje i razmnožavanje genetski manipuliranih organizama u okolišu znači novu dimenziju u ugrožavanju biološke raznolikosti i time budućnosti naše planete", upozorava aktivist za okoliš. "Svi budući naraštaju moraju onda živjeti sa rizicima i dugoročnim posljedicama koji su uzrokovani današnjom kratkovidnom željom za dobiti i političkom nemarnošću."