Još prije nekoliko godina pročitao sam Pohvalu sporosti (Carl Honore, Algoritam 2005.), autorovu doslovnu pohvalu malom svjetskom trendu namjernog usporavanja u svakodnevnom životu i aktivnostima kao kontra-trend današnjem popularnom brzom načinu života. U knjizi se spominju klubovi lijenih u Japanu, spore utrke, sporo jedenje i sl. Uvijek kada čujem termin brzo čitanje(speed reading) sjetim se ove knjige. Odlično je naučiti brzo čitanje ako moramo puno učiti ili pročitati veliku količinu teksta. Ali sumnjam da se na taj način stvarno može i uživati u čitanju niti nam takvo čitanje može pružiti svoju pravu psihološku vrijednost.

Da bi se ostvario pozitivan učinak čitanja, čitanje mora biti dovoljno spora i dovoljno svjesna aktivnost. Znači da ne treba juriti kroz knjigu, preskakati odlomke jer nisu dovoljno zanimljivi ili čitati samo da se pročita. Sporo i polagano čitanje ostavlja mjesta za percepciju hrpe detalja, suštinu teksta i za brojne slike, što blagotvorno utječe i obogaćuje naš unutarnji svijet.

Imamo razne spore tehnike, npr. vježbanje (streching), sporo kuhanje, sporo disanje, sporo plesanje itd. Tko je jednom isprobao nešto od toga zna o kakvom se iskustvu sebe i okoline ovdje radi. Zašto se stoga ne bi i sporo čitalo? Samo 15-20 minuta čitanja dnevno dovoljno je da u čovjeku počnu djelovati pozitivni psihološki procesi (oslobađanje od stresa, mašta, fokusiranost...). Koliko je to vrednije od tri sata dnevno provedenih ispred tv-a? Ili igrajući video igrice za računalom, što je danas svakodnevni ritual mnogih mladih ljudi. Stoga, čitajmo sporo - čitajmo dobro.