Branislav Glumac istaknuti je suvremeni hrvatski književnik, autor zanimljivog djela, opusa koji svjedoči o vremenu u kojem je nastajalo.

Ja ga se osobno sjećam po dvije davne stvari, sredinom sedamdesetih izazvao je pravu konsternaciju u javnosti, rusvaj, objavom romana Zagrepčanka u vlastitoj nakladi ( koliko pamtim bilo je više izdanja) i nešto kasnije kada mi je darovao više grafika hrvatskih umjetnika i uveo me u taj vražji krug umjetnosti ( i dan danas sam duboko uronjen u ta art zbivanja ).

I ovom mu se prigodom zahvaljujem.

Nedavno je zagrebački nakladnik VBZ objavio knjigu pjesama Branislava Glumca Jesen sobne biljke u biblioteci TRIDVAJEDAN PJESNIŠTVO, u više ciklusa, Pegladrom, Vjetre, najstarija lepezo,Raznolike, u serioznoj, u tvrdo ukoričenoj opremi.

Pjesnik sumira svoj život, preslaguje detalje koji ga čine, prisjeća se kolega (Slaviček, Parun, Tin...), nosi se sa usamljenošću.

Glumčeve su pjesme razigrane, ima i neke ljutine i srdžbe u njima, ali i tuge i nemoći, puko zbrajanje proteklih dana, lako izgovaranje muke.

Glumčeve riječi žive svoje čudesne živote u ovoj knjizi, otvarajući se pred nama, slobodno i neuvijeno, pokazuju se, kakve su iznutra.