Skupina duševnih bolesnika u nekoj od istočneuropskih institucija bori se s pokušajima vraćanja u stvarni svijet ... zvuči kao nešto domaće. Predložak Hrista Bojčeva "Opća bolnica" davao je dovoljno mogućnosti za lokalnu prilagodbu, koja je u slučaju Kerempuha tek blago naznačena u nekim scenama.

Ansambl se pod palicom redateljice Saše Broz uigrao i priča teče, izmjenjuju se pojedinačna i grupna ludila i iluzije, uz prilično nezamjetnu glazbenu pozadinu Saše Lošića. Početak s Lindom Begonjom, nijemom čistačicom koja se savršeno uklopila u ekipu polagan je i prilično nježan, s obzirom na količinu ludila koja slijedi.

Standardno odlični Borko Perić dobro se oznojio utjelovivši seljaka Kontuzova kojeg su našli onesviještenog kraj aviona, pa se, uz svesrdnu pomoć Dede Željka Koenigsknechta njegova amnezija pretvorila u građenje novog identiteta pukovnika avijatičara sa sjajnom plaćom i prelijepom ženom.

Pomalo besmisleno stalno rezuckanje Hrvoja Kečkeša, koji je zaradio šavova u ogromnim količinama, uz stalno ponavljanje mantre o izlasku nakon oporavka sušta je suprotnost Luki Petrušiću koji je napamet naučio sve što se može o Švicarskoj, ne bi li uvjerio nadležne da je s njim sve u redu i da može izaći kako bi se pridružio svojoj dragoj koja živi tamo.

Iluzije se polako slamaju i nestaju, što u snovima što u remisijama ludila koje otkrivaju stvarne priče koje stoje iza likova.

Možda neuobičajen izbor za Kerempuhovu recentnu produkciju, Bolnica na kraju grada ipak vraća satiru u svom prilično grubom obliku na daske u Ilici, najavljujući još jednu dobro posjećenu predstavu s dosta izvedbi.