Iako bi naslov novog filma kultnog danskog filmaša Nicolasa Wendinga Refna, „Samo Bog prašta", mogao navesti na zaključak kako je riječ o omiljenom filmu novog rektora zagrebačkog Sveučilišta, što se tiče naših novih sveučilišnih, odnosno tradicionalnih biblijskih vrijednosti one ovdje uglavnom ne sežu dalje od dobre starozavjetne osvete.

Riječ je zapravo o seriji brutalnih osvetničkih pohoda koja započinje jednim silovanjem i ubojstvom 16-godišnje djevojčice, slijedi odmazda, pa osveta zbog odmazde, pa ... ma shvatili ste. Uglavnom, ima tu materijala za pristojan studentski polusatni film s malo psihološkog nijansiranja, ali zato mnogo krvi i suza.

Da je scenarij slučajno pao u ruke Tarantinu ovaj bi se izvukao kilometarskim zajebantsko-moralističkim dijalozima o nemilosrdnim bogu i istim takvim gadovima, koreografijama akcijskih scena i, naravno, karakteristično razigranim i prpošnim prikazima torture; da je film recimo završio kod drugog velikog Danca, von Triera, ovaj bi ga rirajtao i snimio morbidnu incestuozno-orgazmičko-metafizičku dramu s mnogo nasilja i seksa u službi najviših spoznaja; a da je dopao štajaznam, recimo Michaelu Hanekeu, ovaj bi ga, dajem ruku u vatru, bacio u smeće. I zapalio.

Naravno, ništa od toga Refn nije učinio već je film realizirao praveći se da snima akcijski krimić, no istovremeno artistički i s visoka namigujući gledatelju, dajući mu na znanje kako su njegove ambicije, dakako, mnogo veće. Naravno, kod pravih umjetnika nema zajebancije pa je Refnov pristup smrtno ozbiljan i pretenciozan kao da je u najmanju ruku riječ o grčkoj tragediji (od koje posuđuje više manje sva opća mjesta tragedija o roditeljima i djeci, Edipov kompleks, seksualne porive i osvetnički drive... ali sve onako zbrda dola, bez nekog dramaturškog reda i smisla), a bogme su po istom uzoru koncipirane i glumačke izvedbe.

Problem je tek što ih ne gledamo iz posljednjeg reda amfiteatra u Epidauru već iz sedmog reda kina Europa čije veliko platno ne može sakriti prazne i ukočene glumačke izraze koji čak ne odaju sadrže li u sebi i parodijske elemente ili doista uloge odrađuju jednako seriozno kao i režiser. Koji je, kako bi mu dao na težini, film ofarbao u teške crveno-crne tonove (eros-tanatos), likove lišio emocija (otuđenje i dehumanizacija), zamalo odustao od dijaloga (nemogućnost komunikacije), priču maksimalno reducirao, a pripovjedanje toliko usporio da između pojedinih replika stignete otići na wc, što je postupak koji toplo preporučujem poduzeti, jer čak i ako vam nije sila sigurno će vam olakšati praćenje filma.

Kako replika u filmu ima cca sedam, uz šest posjeta spomenutom mjestu, ova eksploatacijska arty farty afektacija proletjet će vam k'o od šale.

Cijelu recenziju pročitajte na portalu Nemilosrdni gadovi.