Takvi super-komarci već navelike zuje u jednom podrumu na jugu Kalifornije. Jedva par ljudi uopće smije prići im blizu, a i to samo kroz dvostruka čelična vrata da slučajno samo jedan ne pobjegne.

Ti komarci koji tamo sišu tek kravlju krv su vrste Anopheles stephensi i u Indiji su glavni prijenosnici malarije. Ali ovi komarci koje je stvorio Antony James na Kalifornijskom sveučilištu u Irvineu uopće nisu u stanju prenositi tu bolest. Jer on im je dodao dva gena s kojima to više nije moguće.

Još bolje: što ako se uspije u namjeri da kada se ti komarci iz podruma budu parili, njihovi potomci opet neće moći prenositi malariju? Niti potomci njihovih potomaka...

65-godišnji američki profesor je gotovo čitavog svog radnog vijeka pokušao stvoriti takvu vrstu komarca. Zapravo je već odavno otkrio gene kojima bi komarci, barem kada je o malariji riječ, postali bezopasni. Ali uvijek iznova su on i njegova momčad lomili zube na problemu nasljeđivanja. Jer potomci tih komaraca onda možda jesu, a možda i nisu sposobni prenositi malariju.

Malarija je pošast koja godišnje odnosi na stotine tisuća ljudskih života. Je li genetika rješenje?

Super-dominantno nasljedno svojstvo

Tek prije pet godina su genetičari otkrili nešto što se u tim krugovima zove gene-drive. Ako se sad sjetimo što smo učili u biologiji, znamo da postoje dominantne i recesivne osobine u nasljeđivanju. Kod čovjeka je to na primjer da je veća vjerojatnost da će beba imati crnu kosu ili smeđe oči, makar jedan od roditelja ima plave oči ili svjetliju kosu. No beba te bebe onda može imati i te recesivne osobine.

Ukratko rečeno, taj gene-drive baca u smeće i te teorije o crnoj kosi i smeđim očima i sve što je Gregor Mendel otkrio sadeći svoj grašak. Ako je pred nekim genetskim svojstvom molekularni par Crispr/Cas9, ono ne postaje tek dominantno, ono postaje praktično apsolutno pravilo koje će se uvijek naslijediti, bez obzira kakve osobine ima onaj drugi roditelj.

Antony James još nije uspio ugraditi i taj genetski kod kod svojih komaraca, ali je siguran da će onda konačno uspjeti stvoriti takve "super-komarce" koji će zapravo biti bezopasni. To uviđaju i njegovi sponzori: zaklada Billa i Melinde Gates je povisila svoj doprinos tom istraživanju sa 40 na 75 milijuna dolara, očekujući da će već za nekoliko godina onda ostati samo komarci koji više neće prenositi malariju. Novčanika se prihvatio i indijski milijarder Ratan Tata koji sa 70 milijuna dolara donacije želi u Kaliforniji obrazovati i indijske znanstvenike.

"To je to!"

Jer to izgleda kao konačan kraj prijenosniku malarije. Mogu se isušiti močvare, ali uvijek će ostati dovoljno lokvi i vode gdje će se komarci razmnožavati. Uvijek se stvara neki novi pesticid, ali uvijek iznova se komarci uspijevaju prilagoditi i najopakijim otrovima koji ionako navelike zagađuju okoliš. Uvijek iznova treba spavati pod mrežom protiv komaraca i usprkos tome, zlokobne malarije će biti: WHO navodi kako je 2013. u čitavom svijetu bilo 198 milijuna slučajeva malarije i 584 tisuća preminulih od te bolesti. A ako već u nekoliko naraštaja praktično više ne bude komaraca koji prenose malariju...

Američki znanstvenici su oduševljeni, a pored Jamesa i genetičar Francis Collins tvrdi kako je "mogućnost pred nama, treba je samo zgrabiti." Ali ipak čuju se i glasovi razuma: čekajte malo, do sad nikad nismo na slobodu puštali niti miševe koje smo genetski manipulirali. Ako ikad pustimo na slobodu te komarce, nema šansi da ih ikad više opet sve ulovimo ako bilo što pođe po zlu...

Možemo li biti sigurni da ta genetska promjena kod tih komaraca, s tom oznakom "super-dominantna", neće prijeći na neko drugo živo biće? A ako prijeđe, tko može znati koje će svojstvo ta živa bića uvijek imati? Tu sad ne govorimo samo o živim bićima barem isto tako velikima kao komarci, nego mislimo i na bakterije ili gljivice...

Milijarde stvari može krenuti po zlu...

Tehnologija genetike je otišla daleko naprijed, ali i sad u određenom broju slučajeva se može dogoditi da taj gene-drive slučajno "sjedne" kod neke posve druge osobine - genetičari to zovu off-targetučinak. Tamo može biti da ne izazove baš nikakav vidljivi učinak, ali može biti i da možda postanu super-zarazni ili tko zna što. I što je s prirodnom mogućnošću komaraca da mutiraju? Što će se onda dogoditi s tim super-svojstvom?

Takvi, mnogo oprezniji stručnjaci tvrde kako jednostavno nije moguće niti procijeniti sve mogućnosti koji bi takvi "imunizirani" komarci mogli stvoriti u realnom svijetu, kaže se u studiji američke Akademije znanosti. Antony James ipak ne popušta: tvrdi da je genetski kod komarca odlično poznat i da "možemo konstruirati gene-drive da se rizik minimira". Povrh toga, život komarca se obično svodi na tek 100 metara od mjesta gdje se izlegao. Dugo može potrajati dok neka opasnost, čak i ako se pojavi, ne ugrozi čitavo čovječanstvo.

U londonskom Imperial College smatraju da je posve krivi put uopće pokušavati promijeniti genetski kod komaraca samo da on prestane biti sposoban prenositi malariju. Tu jednostavno previše toga može krenuti po zlu. Takvu oznaku "super-dominantnog" bi oni radije stavili kod genetskog koda komaraca gdje se oni čine sterilnima. Drugim riječima, već u dogledno vrijeme bi se ti komarci jednostavno - istrijebili.

"Samo mrtav komarac je dobar komarac" - mnogi dijele to mišljenje. Ali kemijski to nanosi goleme štete i drugim bićima, a i genetski - to vjerojatno neće funkcionirati.

Gringos-komarci nisu bili dovoljno seksi

Antony James ne misli da bi takvo "konačno rješenje" za komarce moglo funkcionirati. Već se i sad na razne načine stvaralo sterilne komarce i jedini ishod je bio da kada je na nekom prostoru populacija komaraca doista i izumrla, da je prošlo veoma kratko vrijeme da taj "životni prostor" onda nisu osvojili komarci koji su preživjeli ili su došli iz okolice.

A povrh toga, Antony James se i sam suočio s problemom za koji ne zna hoće li nastupiti i kod njegovih bezopasnih komaraca. Naime, on je genetski doista manipulirao mužjake komaraca da postanu sterilni. U laboratoriju je sve odlično funkcioniralo i populacija komaraca je u dogledno vrijeme nestala.

Ali onda je odnio svoje neplodne mužjake u Meksiko i tamo ih pustio na slobodu. U realnim okolnostima i u prirodi, test je završio - potpunim neuspjehom. Meksičkim komaricama se jednostavno nisu sviđali Jamesovi neplodni mužjaci i uopće se nisu parili s njima. Gringos-komarci su uginuli, a meksičke obitelji komaraca su nastavile živjeti i širiti se kao da nikad nije bilo nekakvih avantura...