Odnedavno je i službeno počeo sa radom Fond za financiranje otpada nuklearne tehnologije (Fonds zur Finanzierung der kerntechnischen Entsorgung), što je središte sporazuma kojeg je već prije nekog vremena postignut između njemačke vlade i energetskih koncerna. Njegova zadaća će biti već od početka slijedećeg mjeseca ubrati dogovorene 24 milijarde eura od vlasnika atomskih elektrana, a onda i financiranje radioaktivnog otpada. No ovim fondom zapravo odgovornost za zbrinjavanje tog otpada preuzima njemačka država: ako troškovi budu veći, to će onda plaćati njemački porezni obveznici.

O tome smo razgovarali sa Sylviom Kotting-Uhl, stručnjakinjom za atomsku energiju njemačke stranke Zelenih. Prvo pitanje je - je li kao političarka ekološke stranke zadovoljna ovim dogovorom?

Ali, hoće li to biti dovoljno?

Sylvia Kotting-Uhl: Po svim proračunima je ovih 24 milijardi svakako mnogo novca i njima se može i tražiti i stvoriti konačno skladište atomskog otpada na primjeren način. Utoliko sam sretna da ti novci stoje na raspolaganju.

To danas ne znamo. Taj rizik snosi platiša poreza. Ali to je ipak mnogo novca.

Udruge za zaštitu okoliša kritiziraju taj sporazum jer misle da je njemačka vlada pustila da bude prevarena. Jer ti isti energetski koncerni tuže Vladu i traže odštetu, prvo zbog dodatnog poreza na gorive elemente atomskih elektrana i tih 6 milijardi Njemačka mora vratiti koncernima. Tu je i švedski koncern Vattenfall koji traži milijarde odštete zbog napuštanja atomske energije. Kako je onda moguće realizirati sporazum?

Da, ja se slažem s tim kritikama udruga za zaštitu okoliša. Stranka Zelenih je od početka tražila da sve tužbe moraju biti povučene, inače država ispada smiješna s takvim sporazumom. S jedne strane koncerni su sada postigli da više ne moraju jamčiti za zbrinjavanje, a sa druge je država osigurala novac za tu svrhu. Ali za vrijeme tog dogovora onda puštati da vas se nateže po sudovima,  to uopće ne mogu shvatiti. To je za mene poraz ove vlade koja nije tražila čiste račune. A kada je riječ o porezu na gorive elemente, mi tražimo da on opet bude uveden i uvjereni smo da je on sukladan zakonu. Kad je bio uveden, zamišljeno je da taj novac služi za sanaciju dotrajalih skloništa radioaktivnog otpada i da se koncerni prisile da sudjeluju u troškovima.

Usprkos kritikama, jeste li zadovoljni ovim sporazumom?

Zapravo se tu radi spasiti što se još može spasiti. Postoji opasnost da bi njemački građani na kraju morali plaćati za čitavo zbrinjavanje tog otpada jer bi koncerni proglasili stečaj ili bi podijelili svoju strukturu da oni dijelovi koji zarađuju novac više ne bi trebali sudjelovati u troškovima. Koncerni su doista već pokušavali naći način izvući se bez plaćanja.

Zato je bilo nužno spriječiti te pokušaje i spasiti ovaj novac za zbrinjavanje atomskog otpada. Sa jedne strane je bolno gledati da se tako koncerne oslobađa svake nove odgovornosti, ali sa druge sam i sretna da koncerni više nemaju utjecaj na odluku o održavanju takvog odlagališta. To je dobra vijest, jer su tu koncerni uvijek htjeli smanjiti troškove.

Njemačka je napustila atomsku energiju i sad ima i državni fond za konačno odlaganje atomskog otpada. I u drugim zemljama njihove atomske elektrane postaju sve starije i bliže se ogromni troškovi za njihovo zbrinjavanje. Što bi se u drugim zemljama moglo učiniti bolje?

Svakako treba pravovremeno osigurati dovoljnu pričuvu novca u tu svrhu. Vlasnici atomskih elektrana u čitavom svijetu moraju zato stavljati novac na stranu. To je utoliko lakše dok koncerni još imaju novca, jer kraj atomske energije može biti težak udarac za energetske koncerne. Vrlo lako mogu kliznuti u gubitak i na koncu proglasiti stečaj, ako nisu dovoljno rano mislili na alternativu. Zato je moj prvi savjet; dovoljno rano osigurati novac.