Pojava djece koja tvrde da se sjećaju svojih prošlih života oduvijek je fascinirala i zbunjivala znanstvenike, psihologe, duhovnjake i roditelje diljem svijeta. Iako ne postoji univerzalno prihvaćeno objašnjenje, postoje različite teorije koje pokušavaju rasvijetliti ovaj neobičan fenomen.

Najpoznatija istraživanja na ovom području proveo je dr. Ian Stevenson, psihijatar sa Sveučilišta u Virginiji, koji je tijekom nekoliko desetljeća dokumentirao tisuće slučajeva djece koja su opisivala detalje svojih navodnih prošlih života. Zanimljivo je da su mnoga djeca opisivala informacije koje su kasnije potvrđene kao istinite, iako su bile izvan dosega njihovog mogućeg znanja.

Jedna od teorija sugerira da su ova sjećanja rezultat reinkarnacije - vjerovanja prisutnog u mnogim kulturama, posebno u hinduizmu i budizmu. Prema tom pogledu, duša nastavlja svoje postojanje nakon fizičke smrti i može se ponovno roditi u novom tijelu, ponekad sa zadržanim fragmentima prethodnih iskustava.

S druge strane, psihološki pristupi ističu mogućnost da su sjećanja na "prošli život" oblik nesvjesne imaginacije, mješavina snova, priča, slika iz medija ili čak kolektivnog nesvjesnog. Prema Carlu Gustavu Jungu, kolektivno nesvjesno predstavlja skup arhetipskih iskustava i sjećanja koja svi ljudi dijele. Djeca, zbog svoje velike osjetljivosti i mašte, mogu izvući sadržaje iz tog "rezervoara" i interpretirati ih kao osobna iskustva.

Još jedna teorija govori o tzv. kriptomneziji - kada osoba nesvjesno pamti informacije koje je nekada davno čula ili vidjela, a kasnije ih doživljava kao vlastita iskustva. Djeca, čiji mozak se još razvija, posebno su podložna ovakvom obliku nesvjesnog učenja i prisjećanja.

U nekim slučajevima, sjećanja na prošle živote kod djece povezana su i s traumama ili nesvakidašnjim emocionalnim iskustvima. Djeca mogu pokazivati strahove, fobije ili sklonosti koje nemaju očito objašnjenje u njihovom sadašnjem životu. Primjerice, dijete koje ima iracionalan strah od vode moglo bi tvrditi da se utopilo u prošlom životu.

Važno je napomenuti da se većina djece koja govori o prošlim životima prestaje sjećati tih iskustava oko šeste ili sedme godine života. To razdoblje koincidira s razvojem mozga i jačanjem svjesnog ega, zbog čega se starije uspomene potiskuju.

Iako znanstvena zajednica i dalje skeptično gleda na ideju reinkarnacije, fenomen djece koja se sjećaju prošlih života ostaje otvoreno i intrigantno područje koje nadilazi granice poznatog. Bez obzira na to je li riječ o stvarnim iskustvima duše ili fascinantnim igrama uma, jedno je sigurno - dječja sjećanja na prošle živote potiču nas na razmišljanje o prirodi postojanja i svijesti.