Vjerojatno ne postoji osoba koja se nije barem jednom našla u situaciji da prilikom razgovora s prijateljem, kolegom, rodbinom itd., izgovori „Zaustavi me ako sam ti pričao o tome" ili „Možda sam ti već govorio" i slične izjave.

Znanstvenici su otkrili zašto smo često nesigurni u to kome smo što rekli.

Ispada da je naš mozak bolju u pamćenju izvora informacije koju smo čuli nego u pamćenju onoga što smo i kome rekli, a razlika se samo povećava što smo više fokusirani na sebe.

Opće je poznato da se pamćenje dijeli na kratkoročno i dugoročno. No, ovaj put radi se o podjeli na odlaznu i dolaznu informaciju te kako je spremamo u mozgu. Istraživanja pokazuju da su oba aspekta važna u svakodnevnom životu, ali isto tako sugeriraju da smo lošiji u memoriranju onoga što nam je izišlo iz usta.

A to nam može stvoriti probleme. Uzmite na primjer menadžere, poslodavce, nadređene. Oni moraju zapamtiti kome su i što točno delegirali kako bi uspješno mogli pratiti poslovne procese. Isto vrijedi i za lažljivce, odnosno to posebno vrijedi za njih jer moraju imati precizan uvid u izgovoreno kako se ne bi našli u neobranom grožđu.

Lažljivci moraju zapamtiti kome su što rekli da se ne bi našli u neobranom grožđu.

Dvojica istraživača, Nigel Gopie i Colin MacLeod sa Istraživačkog instituta Rotman iz Toronta, odnosno Sveučilišta Waterloo, proveli su dva eksperimenta u nadi da će otkriti postoji li razlika između pamćenja dolaznih i odlaznih informacija te koji bi bili uzroci tome.

U prvom eksperimentu 60 studenata podijeljeno je u dvije skupina. Jedna skupina testirana je u smislu dolaznih informacija, odnosno izvora informacija; studenti su morali gledati u lica 50 poznatih ličnosti na monitoru računala. Nakon toga su se na ekranu pojavljivale nasumične činjenice. Skupina za odlazne informacije morala je navesti po jednu činjenicu za lica koja su se pojavljivala na njihovim računalima.

Tad se pristupilo testiranju pamćenja. Istraživači su izdvojili 20 lica i 20 činjenica, polovicu onoga što su studenti vidjeli na računalima i pola onoga što nisu vidjeli.

Studenti nisu imali problema u izdvajanju lica koja su vidjeli niti činjenica. No, kad su lica i činjenice prikazani u kombinaciji, studenti iz odlazne skupine, odnosno skupine koja je izgovarala činjenice, imali su oko 15 posto lošije rezultate od onih koji su čitali činjenice i gledali lica.

Narcisoidnim osobama neće biti lako povezati izrečeno s licima.

Znanstvenici su zaključili da mora postojati nešto zbog čega studenti ne uspijevaju povezati izrečeno s licima. Neki od uzroka su uglavnom napetost pri razmišljanju što ćete reći pred nekim te kako u tom trenutku izgledate.

U drugom eksperimentu sve je bilo gotovo isto, dvije skupine, odredišna i izvorna, osim što su činjenice ovaj put bile osobne prirode i zanimljive činjenice koje imaju veze s nečim nepovezanim.

Ispalo je da kad ljudima prenosite osobne činjenice u usporedbi s nepovezanim činjenicama, odredišno pamćenje, odnosno kome smo što rekli, postaje još slabije što sugerira da je fokusiranje na nas same (ili jednostavno narcisoidnost) ključna komponenta koja blokira povezivanje asocijacija.

Znanstvenici tvrde da je obraćanje pozornosti na nas same prilikom razgovora opterećuje mentalno funkcioniranje čime se otežava spremanje informacija. Ipak, to ne vrijedi u 100 posto slučajeva. Ako govorite nešto zaista emocionalno vrlo su velike šanse da ćete zapamtiti što ste i kome rekli. Narcisoidnim osobama pak neće biti lako povezati izrečeno s licima.