Jeste li ikad dovršili knjigu do kraja? Zbilja završili, ono, od korica do korica? Polako zaklopili to djelo s osjećajem laganog buđenja dok razmišljate o posljednjim rečenicama te ponovno dolazite k svijesti?

Udahnete duboko, iz dna svojih pluća dok sjedite tamo. Knjiga u rukama ili na krilu, a glava usmjerena slovima na posljednjoj strani ili zidu preko puta vas. Osjećate zahvalnost, zamišljeni ste. Imate čudni osjećaj kao da je dio vas upravo nešto dobio i izgubio. Iskusili ste nešto intimno, duboko, možda erotično. Upravo ste prošli intenzivnu, prolaznu metamorfozu.

Kao zaljubljivanje u stranca kojeg nećete više nikada vidjeti, boli vas žudnja i tuga istovremeno, zbog završene afere, ali opet, nekako ste zadovoljni. Puni od iskustva, tog spoja, bogatstva koje dolazi od probavljanja nečije duše. Osjećate se nahranjeni, bar na tren.

Ovakav pristup čitanju, prema časopisu Time i autorici Annie Murphy Paul, zove se duboko čitanje, praksa koja će uskoro nažalost odumrijeti. To je zato jer ljudi "prelete tekst", više ne čitaju.

Čitatelji, oni koji ostavljaju glasovne pošte i pišu kratke tekstove na čestitke ili slično, danas su izumiruća vrsta. Njih je sve manje kako raste broj online tabloida. Najgori dio ovog ružnog odumiranja je to što su takvi čitatelji ugodniji, bolji, pametniji od prosječnih ljudi te možda jedini u koje se isplati zaljubiti se.

Prema istraživanjima iz 2006. i 2009. koje su proveli Raymond Mar i Keith Oatley, obojica psiholozi iz Kanade, oni koji čitaju fikciju sposobni su biti suosjećajni i imaju kapaciteta za "teorije uma". Ovo zadnje znači da mogu prihvatiti tuđa mišljenja, uvjerenja i interese iako nisu njihovi.

Cijeli članak pročitajte na portalu Gentleman.hr