Strah nas paralizira. Strah nas slabi. Strah sprječava trezveno sagledavanje stvari. A ništa nas ne plaši više od nuklearnog rata, kojim Putin često prijeti. Jer on bi mogao značiti propast, apokalipsu, kraj.

Prema anketama, 58 posto Amerikanaca strahuje da Rusija ide ka nuklearnom ratu, u Njemačkoj od toga strahuje 49 posto građana.

Strah već dugo obuzima političare, generale i stručnjake. Na primjer, politolog i dobar poznavatelj Rusije, Gerhard Mangott sa Sveučilišta u Innsbrucku, gostujući na radiju Deutschlandfunk upozorava da će, ukoliko Ukrajina nastavi s osvajanjem (svog vlastitog) teritorija, te i dalje bude dobijala moderno oružje sa Zapada, Putinu preostati još samo „nuklearna eskalacija", koja je „sve vjerojatnija" ukoliko Rusija bude prisiljena na defanzivu.

Onda zvuči logično želja da se spriječi ono najgore, makar i kroz ustupke Putinu.

Ali, to bi bila najgora od svih opcija. Ukoliko bi Zapad popustio pred Putinovim nuklearnim pritiskom, potpuno bi izgubio.

Ukrajina bi morala prihvatiti teritorijalne gubitke, istočnoeuropske zemlje bi s pravom dovele u pitanje podršku EU-u i SAD-u, a NATO bi mogao zaboraviti na svoju strategiju nuklearnog odvraćanja. Putin bi pobijedio.

A to bi ga onda ohrabrilo da uskoro ponovo upotrijebi istu taktiku, zaključuje američki istoričar Timothy Snyder sa sveučilišta Yale u članku koji je privukao veliku pažnju: „Popuštanje pred nuklearnom ucjenom neće okončati konvencionalno ratovanje u Ukrajini. To bi u stvari učinilo buduće nuklearne ratove vjerojatnijima."

Strah je uvek loš savjetnik, naročito u ovakvim situacijama. Istrajnost, jedinstvo i snaga je ono što je potrebno kako bi se oduprlo ucjenama, ukoliko je potrebno i ukazivanjem na vlastiti nuklearni arsenal.

To odvraćanje mora biti vjerodostojno i konzekventno, sve drugo ohrabruje Putina. Tako je bilo 2013. godine, kada je tadašnji američki predsjednik Barack Obama rekao da je u Siriji „crvena linija" upotreba kemijskog oružja, pa ipak Zapad nije intervenirao kad je vlastodržac Baschar al-Assad, kojeg podržava Rusija, upotrijebio takvo oružje.

Tako je bilo i 2014. godine, kada je Rusija, kršeći međunarodno pravo, anektirala Krim, a Zapad je sve to samo gledao. Ta dva primjera vjerojatno su ohrabrila Putina da se usudi napasti Ukrajinu.

Putin hibridnim ratom baš i želi širiti strah: vojskom, upotrebom energenata, širenjem laži. I pored opravdanih zabrinutosti zbog nuklearne katastrofe, važno je ostati hladne glave. Jer, Putin je još na početku rata prijetio upotrebom nuklearnog oružja, bez poduzimanja daljnjih koraka za mobilizaciju svojih nuklearnih snaga.

Tu nema automatizma - neće neka nuklearna sila naprosto pritisnuti crveni gumb kada se osjeti ugroženom. To ni Sovjetski Savez ni Sjedinjene Države nisu učinili za vrijeme sramotnih angažmana u Afganistanu ili Vijetnamu.

Jer nešto se često zanemaruje: nuklearni agresor bio bi istovremeno i gubitnik. Niti bi išta mogao započeti s ozračenim područjem, niti bi mu ostalo mnogo saveznika. Kina, Indija i druge zemlje okrenule bi leđa Rusiji, taj trend je veća sada primetan.

I na unutrašnjem planu takav udarac koštao bi ruskog predsjednika legitimnosti i podrške, jer on cijelo vrijeme priča da se bori za oslobađanje bratskog ukrajinskog naroda, a ne za njegovo istrebljenje atomskom apokalipsom.