Suosjećanje prema drugome potreba je da pomognemo nekome u nevolji. Tu se karakteristiku smatra pozitivnom. No pokazivanje suosjećanja prema sebi samima obično smo spremni proglasiti sebičnošću. Dok je istina upravo drugačija.

Kada smo blaži prema sebi i vlastitim greškama, imamo manje potrebe druge ljude iscrpljivati zahtjevima da nam pomognu osjećati se bolje.

Kada odgovaramo na tuđu ili vlastitu nevolju, postaje nam važno pomoći, što potiče stvaranje oksitocina u mozgu - hormona koji nas povezuje. Najbolja prijateljstva ona su koja potiču stvaranje najviše oksitocina, bliskosti i prisnosti jer istovremeno smanjuju razine kortizola (hormona stresa).

Ljudi su ponekad čudna bića koja takve pozitivne emocije često zaboravljaju. One ostanu zatrpane pod slojevima straha, ljutnje i loših navika, a mi se nalazimo u stanju u kojem više ne možemo prepoznati je li nečija kritika pozitivna ili negativna, pomaže li nam netko ili nas napade. Svugdje vidimo razlog za brigu, osjećaj nesigurnosti i potrebu da se branimo.

Ako nas povrijede, reagiramo željom za osvetom, a ona je varljiva i skreće nam pozornosti s onog važnog, zbog čega pate određene sfere našeg života. Željom za osvetom najviše štetimo sebi.

Ako ne naučimo kako biti suosjećajni prema sebi, kako ćemo naučiti kako biti suosjećajni prema drugima? Majka ne može naučiti dijete da se smiri ako se najprije ne umiri sama. Inače bismo imali dvoje uplakanih ljudi.

Nažalost, u našoj kulturi suosjećanje i ljubaznost često se tumače kao slabosti, a ponekad čak i iskorištavaju. Naučeni smo da moramo biti čvrsti i nesalomljivi, zbog čega nas najviše privlači vidjeti druge u nevolji. Na taj način sami sebi dokazujemo da ima i drugih kojima je teško, pa se osjećamo manje osamljeni u našoj boli.

Trebali bismo naučiti biti suosjećajniji, jer suosjećajnost je jedina koja nas spašava od divljeg, primitivnijeg i životinjskog ponašanja.