Alain de Botton, poznati 'filozof svakodnevice', za New York Times je napisao sjajni članak o jednom od naših najvećih strahova: je li ovo baš prava osoba za mene? Ali, ne brinite, nema veze čak i ako otkrijete da se u braku s progešnom osobom.

To je jedna od stvari za koje se bojimo da bi nam se mogle dogoditi. Jako se trudimo to izbjeći. Ali opet radimo sve isto: stupamo u brak s pogrešnom osobom.

Djelomice zato što imamo zbunjujuće mnogo problema koji se javljaju kada se pokušamo približiti drugima. Mi izgledamo normalno samo onima koji nas ne poznaju vrlo dobro. U mudrijem, više samo-svjesnijem društvu od našeg, standardno pitanje na bilo kojem od prvih izlazaka bilo bi: "A kako si ti lud(a)?"

Možda imamo latentnu sklonost da poludimo kad se netko ne slaže s nama ili se možemo opustiti samo kad radimo; možda smo zeznuti po pitanju intimnosti nakon seksa ili se povlačimo u sebe nakon što doživimo poniženje. Nitko nije savršen. Problem je u tome što prije braka rijetko kopamo po našoj složenosti. Kad god usputni odnos prijeti razotkriti naše mane, mi zamjerimo našim partnerima i završimo priču. Što se tiče naših prijatelja, njima nije dovoljno stalo za obaviti teški posao da nas prosvijetle. Jedna od povlastica biti sam stoga je iskreni dojam da je s nama zapravo prilično lako živjeti.

Naši partneri nisu ništa više samosvjesni.

Naravno, ubodemo pokušavajući ih razumjeti. Posjetimo njihove obitelji. Gledamo njihove fotografije, srećemo njihove prijatelje. Sve to pridonosi osjećaju da smo napravili našu domaću zadaću. Nismo.

Brak završava kada velikodušna, beskrajno nježna kocka puna nade dvije osobe, koje se, još ne znajući tko su i tko bi ovaj drugi mogao biti, vežu za budućnost koju ne mogu zamisliti, a pažljivo izbjegavaju istraživati.

Više o ovoj intrigantnoj temi pročitajte na portalu Genijalno.hr