Čak pet od osam vrsta tune ne bi bilo ugroženo da ih ljudi ne ubijaju i konzumiraju. Do tog se zaključka barem dolazi na temelju Crvene liste ugroženih vrsta koju je sastavilo Međunarodno udruženje za očuvanje prirode koje inače ima sjedište u Švicarskoj. Pored tog razloga, postoji još nekolicina zbog kojih biste trebali, ako ništa drugo, barem smanjiti učestalost jedenja tune.

Prvi razlog je živa koja je toksična. Gotovo da ne postoji morsko stvorenje iz obitelji riba i školjkaša koje u sebi ne sadrži tragove metil-žive. Međutim, veće ribe koje dulje žive sigurno imaju i veće količine metil-žive u sebi jer su imale više vremena da je akumuliraju. A što metil-živa može učiniti ljudima? Oštetiti mozak, utjecati na gubitak pamćenja, djelovati na promjenu ličnosti, izazvati drhtavicu, spontani pobačaj, omesti razvoj fetusa, potencirati umor i iscrpljenost i tako dalje.

Nadalje, tuna je migracijska riba koja prevaljuje na tisuće kilometara u svojem životu. U prosjeku, dnevno prijeđe više od 100 milja. Možda niste znali, ali ubrzava kraće od Porschea i dostiže brzinu od oko 80 kilometara na sat. Činjenice zbog kojih joj se treba diviti.

Lov na tune je opasan za delfine, a to vam vrlo dobro može objasniti i ekipa iz PETA-e. Čak i ako delfini, koji se hrane tunom, ne budu uhvaćeni u ribarske mreže, nerijetko ih ubijaju sami ribari i to namjerno (naročito u Japanu) upravo zbog toga što su im u lovu na spomenutu ribu najveća konkurencija. Isto tako, često se delfine i manje kitove prisili da uplove u pliće vode gdje bivaju uhvaćeni, naročito ako ima mladunaca, i bivaju prodani ili izmasakrirani.

Nastavimo! Konzumacijom tune ostavljate velik ugljični otisak. Jednom kad se tuna uhvati, stavlja se u ohlađene kovčege i putuje na aukciju u Tokio (slično je i u drugim dijelovima svijeta gdje se lovi tuna). Ako se uhvaćena količina ne rasproda lokalno, izvozi se diljem svijeta raznim transportnim sredstvima.

Zatim je važno napomenut kako pretjeran lov na tune (koji ovisi i o potražnji) uništava oceane. Stručnjaci iz Greenpeacea to objašnjavaju na jednostavan način: Populacije vrhunskih predatora, koje su ključni pokazatelj zdravlja pojedinog ekosustava, smanjuju se veliko brzinom; gotovo 90 posto velikih riba koje jedemo (tuna, sabljarka, bakalar, marlin, iverak...) je u velikoj opasnosti - konstantno se love u ogromnih količinama još od 1950-ih kad je komercijalni lov na njih  i započeo. Sa svakom godinom lovi ih se sve više. Lovom, dakle, narušavamo ekosustave.

Na kraju, nitko od nas se ne želi otrovati hranom. Svake godine diljem svijeta zabilježi se na stotine milijuna slučajeva trovanja hranom, što znači da dolazi do stotina tisuća slučajeva hospitalizacije i tisuća i tisuća smrti. U SAD-u je, na primjer, u tom kontekstu, jedna vrsta hrane najveći ubojica - morska hrana (među kojom je i tuna).