Prema procjenama Ujedinjenih naroda, svatko od nas godišnje koristi oko 140 kilograma plastike. Od toga najmanje 6,4 metričkih tona završi u oceanima. Ekološki aktivist Charles Moore otkrio je da u nekim područjima ima više plastike nego životinjskog planktona, odnosno osnovne hrane u oceanima, te da ona ulazi u hranidbeni lanac.

Jednom davno oceani našeg planeta bili su iznimno čisti. No, to se promijenilo. Kapetan i oceanograf Charles Moore današnje vrijeme naziva 'vremenom plastike.'

"Svake se godine proizvede između 250 i 300 milijuna tona plastike. Drugim riječima, svake dvije godine proizvedemo plastiku čija količina odgovara težini sedam milijardi ljudi, odnosno cjelokupnog svjetskog stanovništva."

U njegovoj novoj knjizi "Plastični ocean," Moore kaže da se u svijetu reciklira manje od pet posto od ukupno proizvedene plastike, a skoro tri posto baca se u oceane. Taj otpad svake godine ubija milijune morskih životinja:

"Pouzdano znamo da svake godine umire preko 100 tisuća albatrosa jer su im želuci puni plastike; imamo dokaze da godišnje ugine oko 100 tisuća oceanskih sisavaca jer se upletu i uguše ostacima plastike."

Provevši cijeli svoj život na oceanu, kapetan Moore svjedočio je njegovoj transformaciji. U knjizi "Plastični ocean" opisuje svoje putovanje 1997. godine na kojem je otkrio tone plastike koja plovi u beskrajnoj spirali. Na mjestu koje je sada poznato kao 'Velika pacifička mrlja smeća', ima čak šest puta više plastike nego planktona, kaže Moore. Osnovavši Zakladu Algalita za istraživanje oceana, on je počeo sakupljati uzorke iz svjetskih oceana. Kaže da plastični otpad dolazi u oceane iz rijeka, s obala i s brodova:

"Ne samo mornarički brodovi, već i komercijalni redovito bi odlagali sav svoj otpad u mora i oceane sve do osamedesetih godina prošlog stoljeća."

Moore kaže da danas brodovi raznih namjena koji plove pod zastavom bilo koje zemlje i dalje ignoriraju međunarodne sporazume, bacajući smeće u ocean: sintetičke kemikalije, pesticide, nuklearni otpad, nervne otrove i iperit. On kaže da je vrlo uznemiren uništavanjem staništa koje smatra svojim vlastitim:

"Bilo da surfam, jedrim ili plivam, ja dodirujem, gledam, zalijećem se u svugdje prisutno smeće, koje će ostati tamo duže nego što će živjeti naša djeca i naša unučad - stoljećima. Neće otići jer mi, umjesto da ga uklanjamo, samo još nanosimo novi otpad."

Kapetan Moore nosi sa sobom vreću s pijeskom koju je donio s jedne obala na Havajima. Nakon što ju je poslao na analizu, otkrio je da njen sastav čini 90 posto plastike. Moore već neko vrijeme radi s filmašem dokumentaraca o ekološkim problemima Billom Macdonaldom. Zajedno dokumentiraju proces kojim plastika doslovce 'osvaja' oceane. Macdonald je kao dokaz snimio obilje video materijala. Na jednom od njih vidi se hobotnica koja živi u plastičnoj glavi od tuša:

"U rijeci punoj smeća nema više ništa lijepog...vidim čaplje koje su zastrašene plutajućim stiroporom oko njih. Vidim galebove koji pokušavaju jesti gumene rukavice, vidim svakojake životinje kako očajnički traže hranu tamo gdje je nekad bilo organskog otpada, a sada je sve kontaminirano sintetikom."

Dakle, njihova se kampanja nastavlja. U knjizi "Plastični ocean" kapetan Charles Moore kaže da je zagađenost plastikom štetnija od klimatskih promjena te poziva buduće generacije da zaštite oceane - mjesto gdje je prvo stvoren život na Zemlji.