Austrijski kancelar Kern govori samo ono što je svim odgovornim političarima i u središtu EU-a u Bruxellesu odavno jasno: pristupni pregovori s Turskom trebaju biti okončani. Oni su vjerojatno još od njihovog početka 2005. godine bili osuđeni na propast. Predsjednik Europske komisije Jean Claude Juncker barem kaže da Turska još dugo neće biti spremna za članstvo u Uniji.

Prije 11 godina su se zemlje članice EU-a još nadale da bi premijer Erdogan, u to doba prijateljski nastrojen prema Europi, većinski muslimansku Tursku kao modernu demokraciju, u gospodarskom usponu, u roku od jednog desetljeća mogao odvesti u EU. Njegov tada izneseni kredo da će Turska jednog dana dominirati EU u Uniji su revno ignorirali.

Više nema nade u napredak

Danas je nada prošla. Recep Tayyip Erdogan se iz reformatora pretvorio u autokratskog predsjednika koji potkopava pravnu državu, ograničava slobodu govora i slobodu medija i odnedavno s proglašenjem izvanrednog stanja priprema konačnu promjenu turskog političkog sustava u predsjednički režim. Njegova najava društvenog "čišćenja" daje povoda za najgore slutnje.

Europska unija se ipak grčevito držala donesenog zaključka da se nastave pregovori s otvorenim ishodom. Zašto zapravo, kada pak svatko zna da oni nikada neće voditi prijemu u Uniju? Ne bi li bilo iskrenije, kako to traži austrijski kancelar, da se to raščisti?Erdogan i država koju je on stvorio stvarno nisu spremni za ulazak u EU. On zapravo više nema ni volje za pristup Uniji. Još puno prije nego što se dogodio neuspjeli puč predsjednik je 2014. godine rekao kako je njemu "svejedno" hoće li EU primiti Tursku ili ne. Baš tada je uz pomoć uslužnog pravosuđa dao uhititi nepodobne novinare. EU se ne treba miješati, europske vrijednosti ga se ne tiču, poručio je.

EU nije spreman za nove članice

Proširenje naravno podrazumijeva uvijek volju obje strane. Iskreno bi također bilo reći da Unija danas nije u situaciji primiti Tursku: ona bi time gospodarski i institucionalno bila preopterećena. Ali vrlo je ograničena i spremnost u brojnim članicama Unije za prijam 80 milijuna novih građana koji dolaze iz drugačijeg kulturnog kruga. U Njemačkoj je konzervativna stranačka baza kancelarkine Kršćansko-demokratske unije striktno protiv punopravnog članstva Turske.

Predsjednik Erdogan se sam žalio na Europljane koji ne žele Turke samo zato što su muslimani. U tome sigurno ima nešto istine. Prije svega skeptični građani EU-a ne bi željeli Turke koji kao Erdogan islam vide kao nadmoćniju ideologiju i prezrivo govore o Uniji kao o "kršćanskom klubu".

Prijem Turske u EU morao bi biti ratificiran u svakoj državi članici, u nekima nakon referenduma. Tu ionako postoji malo izgleda za pozitivan odgovor. Dakle krajnje je vrijeme da se obje strane dogovore oko novog cilja njihovih razgovora. Pojačana gospodarska suradnja i partnerstvo na području sigurnosti s ciljem zaštite od terorizma su teme u kojima obje strane imaju najveće interese.

Samo na pitanju Cipra propada sve

U stvari se pristupni pregovori ne održavaju već godinama. Oni zapravo nikada nisu doista ni počeli. Razlog tomu je da Turska uporno odbija priznati članicu EU-a Cipar. Turska smatra da je sjeverni dio otoka okupirala u skladu s međunarodnim pravom. Svi pokušaji rješavanja ovog problema su do sada propali zbog turskog otpora. Malo je vjerojatno da bi nacionalistički orijentirani predsjednik Erdogan ovdje mogao promijeniti mišljenje. Već samo zbog toga pregovori o članstvu imaju malo smisla.

Formalno sahranjivanje pristupnih pregovora zahtijeva jedan vjerojatno teško dostižan zaključak šefova država i vlada članica Unije. Izgledi Turske za prijam u EU su već odavno mrtvi. Lijepi san o europskoj Turskoj se rasprsnuo kao balon od sapunice.