Višnjik u Višnjiku novi je autorski projekt kazališnog i filmskog redatelja Bobe Jelčića - kazališna predstava koja nastaje i izvodi se u virtualnom prostoru, a sve kao svojevrstan odgovor na situaciju i okolnosti u kojima je onemogućeno održavanje kazališta i direktan kontakt s publikom.

Višnjik u Višnjiku premijerno će izveden u utorak, 22. prosinca u 17 sati putem poveznice na aplikaciji ZOOM. U projektu sudjeluju: Jerko Marčić, Marko Makovičić, Jadranka Đokić, Ugo Korani, Petra Svrtan i Lana Meniga. Izvedba se temelji na dramskom tekstu Višnjik Antona Pavloviča Čehova, a izvodi se u formi konferencijskog razgovora u kojem su glavni likovi lišeni djelovanja, a publika pak ima dodatnu odgovornost jer je izloženija I prisutnija nego u klasičnom kazališnom smislu. Predstava nastaje u produkciji kazališne skupine de facto Saše Božića.

U izvedbi sudjeluju samo ključna lica spomenutog predloška - vlasnici višnjika koji više nisu u stanju gospodariti imanjem te su njegovo propadanje i prodaja neizbježni, kao što su neizbježni i njihovi razgovori na temu kako spasiti višnjik. Projekt istražuje formu konferencijskog razgovora, u kojem se glavni likovi nikada ne sretnu uživo već se sudbina njihova Višnjika, pa i njihova budućnost odvijaju na virtualnoj razini. Zbog ograničenosti konferencijskog razgovora, lica su doslovno lišena djelovanja. Jednostavnije, njih "nema" fizički u višnjiku, a višnjik se prodaje.

Projekt Višnjik u Višnjiku nastaje iz potrebe da se istraže nove mogućnosti igranja i stvaranja predstava, koje se ne odnose samo na reprodukciju već snimljenih predstava iz teatarskih arhiva koje najčešće nisu ni snimane s mišlju da publici budu prikazane putem nekog drugog medija. Ova predstava u virtualnom prostoru svojevrstan je pionirski eksperiment upotrebe kazališne forme i pravila te njihovo miješanje s filmskim žanrom i njegovim zadanostima, kao i ograničenjima korištenog softwarea. Publika je u ovom mediju također polje istraživanja ovog projekta, jer je ona izloženija i prisutnija nego u klasičnom kazališnom smislu. Kao da se voajerska pozicija gledatelja pojačava i otvara mogućnost aktivnijeg participiranja u izvedbi. Pozicija i uloga publike izjednačava se s onom izvođačkom: ne dijeli ih zadani prostor scene i gledališta, a mogućnosti platforme konferencijskog video razgovora omogućuju joj potpuno aktivno uključivanje u izvedbu. Tako raste odgovornost pojedinog gledatelja da se odluči na taj iskorak.

Izvedba može varirati i razvijati se, što može prerasti u kolektivni čin rješavanja jednog osobnog, ali i socijalnog problema u aktualnom trenutku. Tako nije potrebno stvarati nikakvu kazališnu aktualizaciju teme, već ona publici može postati bliska samim izlaganjem i publike i izvođača direktnim međusobnim pogledima u kameru njihovog računala.

Jedna od tema bavljenja ovom dramom je pasivnost koja se manifestira kroz likove, koji, iako pozvani da reagiraju na kriznu situaciju to ne čine. Njihov problem je velik, ali se svi prave da problema nema ili da će ga riješiti netko izvana. Tako potencirana je nedoraslost i nemogućnost glavnih likova da se nose s realnim egzistencijalnim problemom.

Prodaja i raspad imanja u Višnjiku, odnosno promjena koja nastaje raspadanjem jednog društvenog sloja u carskoj Rusiji, rezonira danas, u trenutku svojevrsnog nesnalaženja s novim normalnim te nasilnim pokušajem da svijet funkcionira po ustaljenim navikama.