Oton Iveković je obrazovanje započeo kod F. Quiquereza u Zagrebu, zatim od 1886. u Beču, potom u Münchenu i Karlsruheu. Radio je kao nastavnik crtanja u zagrebačkoj gimnaziji te u Obrtnoj školi (1895.), a od 1908. bio je predavač u Umjetničkoj školi (poslije Akademiji likovnih umjetnosti). U I. svjetskom ratu bio je vojni slikar. Potkraj života povukao se u dvorac Veliki Tabor u Hrvatskome zagorju.

Akademskim pristupom slikao je povijesne kompozicije u kojima ima domoljubnoga romantičarskog zanosa, kao i elemenata poentilizma te Bukovčeve „šarene palete"; neposredniji su žanr-prizori te skice i akvareli krajolika. Slikao je i velike zidne slike folklornog, alegorijskog i vjerskoga sadržaja (Zagreb, Požega, Kansas City, Križevci).

Iveković je tijekom života naslikao više od tisuću slika, bavio se fresko slikarstvom, grafičkim oblikovanjem knjiga, časopisa i plakata, ilustriranjem te scenografskim i kostimografskim radom. Tijekom cijelog života u tisku se javljao kao likovni komentator, putopisac i polemičar.

Nakon smrti, Ivekovićevo stvaralaštvo pada u zaborav, a njegova se reafirmacija događa nakon retrospektivne izložbe održane 1995. u Umjetničkom paviljonu. Retrospektiva je pokazala raznovrsnost i kvalitetu Ivekovićevih djela. Od tada do danas pronađena su brojna Ivekovićeva djela koja su tek povremeno bila izlagana na izložbama, a cilj je ove izložbe predstaviti nova istraživanja o njegovu radu.

Autorice izložbe su viša kustosica Galerije Klovićevi dvori Danijela Markotić i dugogodišnja ravnateljica i muzejska savjetnica Muzeja suvremene umjetnosti Snježana Pintarić.