Aparatczyk.blog.hr. napisao je prigodan post o kretanju djece u školu. Prikazao je to kao traumu u dječjem životu, a ne kao neku sentimentalnu zgodu koje bi se ljudi trebali sjećati do kraja života.

‘Jedna od stvari po kojima je rujan poznat, a time i jedna od stvari zbog kojih odavno ne volim baš rujan, jest prvi dan nove školske godine. Danas su kao i svih ovih godina do sada gomile klinaca pohrlile u škole, prvenstveno da se vide s ekipom i pokupe raspored sati. S te strane prvi dan škole nije bio ni loš s obzirom da je to bio jedini dan kad te sigurno još nitko neće ništa ispitivat.

Bloger tvrdi da je u školi za dijete mnogo važnije učenje socijalizaciji nego samo prikupljanje znanje i dobrih ocjena.Uvijek su posebna tema djeca koja tek kreću u prvi razred osnovne. Uzgred rečeno, s dozom dramatike su svi mediji prenijeli činjenicu kako je ove godine upisano znatno manje djece u prve razrede nego prošlih godina i da taj broj stalno pada, a netko je izračunao da su to otprilike 150 razreda prvašića manje.

Demogorafska kriza. Hrvati se slabo jebu. Ili su dobro uvježbali coitus interruptus, ili su možda kondomi manje porozni u zadnje vrijeme, sve bi to mogli biti uzroci stanja.

Kretati u prvi razred jedan je od značajnijih i traumatičnijih trenutaka u svačijem životu. Tada polagano prestaje ona djetinja sloboda neukosti, i počinje lagano ušemljavanje, koje u konačnici rezultira ukalupljenjem u okvire koje društvo stvara da bi funkcioniralo ovakvo kakvo jeste. Nakon prvog dana škole više nisi samo dijete, mezimac svojih roditelja i ostalih dobronamjernika, tada postaješ dio sustava. Do tada su te oblikovali roditelji i njihovi ostali pomoćnici u oblikovanju (djedovi, bake), od tada će te oblikovati i društvo. Valjda je to i glavna svrha škole.

Gledajući u davnu prošlost, imam dojam kako od školskog sustava nisam imao osobite koristi. Nisam siguran koliko su mi koristile osnovna i srednja škola, jedino sam za faks gotovo siguran da tamo nisam baš bogznašto naučio. Iz škole, srednje a i osnovne, zapravo sam uzeo samo ono što me zanimalo, tako i učio samo stvari koje su me zanimale, a njih i nije bilo nešto puno. Od nekog prikupljanja znanja, puno važnija je funkcija škole socijalizacija. Prilika da se nauči funkcionirati u društvu i da se vidi kakvih sve ljudi ima. Ne kužim baš ekipu koja svoju djecu daje u privatne škole, osobito u osnovnu. Ja osobno ne bih nikada, osobito ne u osnovnu školu.

Ljudi koji imaju novaca slanjem djece u privatne škole uskraćuju svojim kincima priliku da se susretnu s ljudima koji skroz drugačije žive i funkcioniraju, i da se probijaju kroz sustav školstva prepušteni sami sebi. Dok bi u privatnom školstvu bili okruženi djecom sa sličnim životnim stilom, u javnom bi školstvu bili okruženi posvemašnjim kaosom. Ali bi zato naučili boriti se za opstanak...

Tako je to. Nakon prvog dana škole dolazi drugi dan škole, pa tako još mnogi kroz tih skoro 12 godina obveznog školovanja. A nakon toga završava izvjesnost i počinju nemirne vode studiranja i rada.’