U osmominutnom animiranom video u produkciji Free Range Studiosa možete saznati sve o konceptu „planiranog zastarijevanja" - politika dizajniranja proizvoda na način da ih je potrebno što prije zamijeniti novima. Taj koncept često ima skrivene, ali vrlo bitne posljedice po tehnološke stručnjake, okoliš, ekologiju i nas same. U filmu se pojavljuje Annie Leonard, jedna od najglasnijih američkih kritičara konzumarističkog društva, koja na vrlo jednostavan način objašnjava sustav u kojem živimo i koji podrazumijeva povezanost između zarade, prodaje, konzumerizma, tehnologije, okoliša, naših životnih stavova i još mnogočega.

Leonard počinje općenitu priču o elektroničkim napravama koje su dizajnirane da bi što prije završile u otpadu. Naš sustav djelovanja izgleda ovako - prvo eksploatiramo sva moguća sredstva sa Zemlje, zatim ih pretvaramo u nešto određeno (mobiteli, odjeća, itd.). Onda dolazi faza distribucije - sve što proizvedemo prodajemo - i kupujemo odnosno, konzumiramo. I sve to na kraju završi u smeću. Leonard precizira da su današnje elektroničke naprave teške za nadogradnju, skupe, lako se kvare i vrlo nepraktične za popraviti.

Sjetit ćete se situacija u kojima ste na primjer odnijeli računalo ili mobitel na popravak - u servisu su vam htjeli uzeti masnu paru samo za dijagnostiku. Nerijetko je slučaj da za malo više novca možete uzeti sasvim novi napravu. I što činite, bacate staro jer se ne isplati popravljati i kupujete novo jer je 'povoljno'.

I kako se sve to odnosi na okoliš? Prvo, naše su naprave sastavljene od mnogo različitih materijala iz svih krajeva svijeta - materijala koji se dobivaju iz prirodnih izvora i zatim poprimaju umjetni oblik. Znate ono, olovo, živa i tako dalje. Dakle, crpimo Zemlju na bezbroj načina. Sve te materijale miješamo s raznim opasnim kemikalijama kako bismo dobili željene proizvode. Nadalje, rad s opasnim kemikalijama i materijalima štetan je za naše zdravlje. U videu se na primjer spominje podatak da djelatnice IBM-a koje rade na procesorima i čipovima imaju 40 posto više šansi za probleme s trudnoćom od drugih djelatnica. I to je rezultat istraživanja koje je provela sama tvrtka. Na kraju, svi ti predmeti i naprave iz trgovina stižu u naše domove. Nakon kratkog radnog vijeka ili se pokvare ili se pojavi nešto novo i bolje što morate imati. To staro zatim spremate na tavan, u garažu i kad shvatite da vam smeta, gdje završi ? Na otpadu, naravno. Ne zaboravite da su svi naši mobiteli, računala i ostale hi-tech naprave pune toksičnih materijala koji će, nakon što ih bacimo, biti na slobodi. Netko će od vas spomenuti reciklažu. Istina, najbolje što s tim stvarima možemo je poslati ih na reciklažu. Ali reciklažni procesi se često svode na izdvajanje vrijednih metala i materijala koji se mogu preprodati dok ostatak i dalje ostaje nezbrinut. Često se takva vrsta otpada šalje u nerazvijene zemlje gdje se zbrinjavanje i reciklaža obavljaju na vrlo površan način. Čast izuzecima!

Za sve su krive uprave tvrtki i proizvođača koje misle samo na profit i na smanjenje troškova, a to plaćaju radnici i korisnici, najčešće svojim zdravljem. Znači, tvrtke naprave određeni proizvod koji do svojega i nakon svojega nastanka može izazvati više štete nego koristi, a ljudi potrošači to toleriraju. I najbolje od svega, na kraju na njih spada da se brinu za otpad i da ga plate na ovaj ili onaj način. Tvrtke za to vrijeme debljaju račune. Logika je jasna - kad bi odlaganje elektroničkog otpada postao problem samih proizvođača, sigurno bi ti sami proizvođači pravili stvari koje dulje traju, koje su sigurnije i koje rjeđe treba nadograđivati i mijenjati, zar ne? Drugim riječima, kad bismo sve to elektroničko smeće bacili ispred garaža samih čelnika proizvođača sigurno bi svi proizvodi bili puno kvalitetniji i lakši za zbrinuti.

Video završava s porukom da bi tvrtke i proizvođači svoje proizvode trebali izrađivati na način da su sigurniji, da dulje traju i da njihovo odlaganje bude upravo njihova briga. Zvuči kao utopija, ali to ne znači da treba odustati od takve inicijative, zar ne?