Revolucije su nakratko promijenile svijet, ali su s vremenom zastarjele. Tijekom 20-ih godina, ruski umjetnik Aleksandar Rodčenko dokumentirao je novu društvenu stvarnost zemlje koju je skladatelj Prokofjev nazivao ‘Boljševizijom’. Njegov cilj je bio vidjeti svijet ‘jutarnjim očima’, kao da mu je revolucija naelektrizirala vidne živce. Uz pomoć Kodakove kamere, njegove proročke oči mogle su gledati u budućnost.

Verbalna buka

Rodčenko se divio rekonstrukciji stvarnosti u filmu ‘Kino-oko’ sovjetskog redatelja Dzige Vertova u kojem Kino-oko živi i kreće se u vremenu i prostoru, prima i fiksira dojmove drukčije nego ljudsko oko. Tako miran prikaz stavlja u kontekst kaosa fotomontaže koju je dizajnirao za pjesme Vladimira Majakovskog, a vizualna umjetnost trudi se stvoriti verbalnu buku na posteru za kampanju demokratizacije književnosti. Na toj fotografiji Lili Brink otvara usta kako bi proklamirala dobre vijesti o dostupnosti knjiga, pa tako nijema fotografija postaje glasan uzvik. Danas njegove radove možemo promatrati s pozicije elegičnog gledanja unatrag. Tako su njegovi radovi izloženi u londonskoj galeriji Hayward, a izložbu je financijski podupro ruski oligarh Roman Abramovič.

Masa kao ukrasSiegfried Kracauer, njemački pisac i sociolog, izjavio je kako je fašistička umjetnost koristila mase kao ukras i da je u tom smislu mala razlika između kulturalne produkcije ‘Boljševizije’, Trećeg Reicha i Hollywooda. 

Revolucija je izdala Rodčenka. Zbog njegovih ideoloških ‘zločina’ napali su ga iz Udruge proleterskih fotografa: ‘Kako se usuđuje napraviti fotografiju mlade drugarice koja gleda u stranu, kada režim očekuje da optimistično gleda naprijed?’. Još tužnije, izdao ga je vlastiti vizualni jezik koji se pokazao nesposobnim komunicirati s istinom. Rodčenkovi fotoeseji o sovjetskim tvornicama bili su, doduše, svojevrsna komunistička propaganda. Nakon nekog vremena, ideologija je postala dio dekora. Na Dan sporta na Crvenom trgu i na Olimpijskim igrama u Berlinu 1936., Rodčenko je slikao sportašice čija su tijela u položaju piramida nalikovala leševima.

Iznimka su fotografije koje je Rodčenko snimio 1933. u Kareliji kako bi dokumentirao izgradnju Bjelomorsko-baltičkog kanala. Bilo je to čudo sovjetskog režima, budući da je kanal dug 225 kilometara bio dovršen za 500 dana. Kanal su gradili uglavnom politički zatvorenici. Njihova tijela bila su pognuta, izmučena silnim naporom, lica naborana, obrazi smrznuti, a snježne pahulje prekrile su im kape. Rodčenko ih je napokon doživio ‘večernjim očima’ - klonule, podlivene krvlju, osuđene - te tako svjedočio smrti svoga sna.