Kada sam se prvi put susreo s opusom suvremene hrvatske slikarice Marije Puzak nisam krio osobno zadovoljstvo sučeljavanjem s nizom lijepih slika, djela s privlačnim motivima pejzaža, mrtvih priroda, sakralnim temama, izvedenih odmjerenim ali i snažnim gestama izrazitog kolorizma.

Marija Puzak autorica je iznimnog djela, uglavnom ulja srednjeg i većeg formata, s kombinacijom zelene i narančasto žute boje u prvome planu u građenju slojevitih krajobraza, koji su vjerojatno i viđeni i doživljeni, no slikarica ih je predstavila u pomalo arkadijskoj atmosferi nedosezljive ljepote izmaštane prirode , istodobno upozoravajući na mogući gubitak te jednostavne svakodnevnosti okoliša.

Ovdje valja istaknuti i značaj nazočnosti drva, nekoliko stabala u prostoru, vertikala posebnih karakteristika koje određuju volumen, poput uzdignutih tornjeva na rubu pustinja, iznad mora, prije tamnih šuma.

Također na slikama Marije Puzak, voda je vrlo čest element, voda života, tijekovi protjecanja ili mirovanja u blagoj, nježnoj plavoj boji u središtu zbivanja.

Zanimljivo je reći, kako je prostor krajobraza ispunjen prirodom uglavnom bez ljudi, bez znaka čovjeka, prostor čist i očuvan, bez traga ljudskoga trajanja, tek s ponekom kućom, koja miruje, spava, kao da ne postoji.

Naravno, slikarica ne traži, ne kreira, davno izgubljeni idilični pejzaž, čijih se detalje tek neki sjećaju, to nisu mjesta koja nude azil, sklonište, to je prostor u kome se mora, ako se želi živjeti, izboriti za svoje mjesto.

Tu su i mrtve prirode, u ozbiljnom okružju trenutka, u bezglasju, u potpunoj tišini, s oblicima koji se ponešto naginju stanovitoj suptilnoj i nenametljivoj apstrakciji, tvoreći jedinstveni svijet osamljenih cvijetova.

Ovom prigodom samo spomenimo sakralne motive koje Marija Puzak vrlo osebujno i na sebi svojstven način specifično interpretira, gdje također uz prirodnu simboliku dominirajućih tema, sudjeluje i boja vrlo energično podupirući ugođaj.

Prvi je dojam boja, jaka prisutnost, svaki četvorni centimetar slike ,koloristički je prekriven, nema praznine, boja nadvladava umirene oblike, boja ima svoj ritam, koji se na svakoj slici može osjetiti, boja je temelj ovoga slikarstva jer sve se izražava višestrukom simbolikom boja, pastozno nanešenih.

Također, izuzetna svježina boje, živost, živahnost daju poseban pečat ovome slikarstvu, to su boje koje pršte snagom, žilavošću, voljom.

Marija Puzak realizirala je ,do ovih dana, kada napokon očekujemo vijest o pojavi monografije koja bi tretirala cjelokupno djelo , velik i značajan po opsegu opus , autorski osoben, prepoznatljivog rukopisa, koga čine brojni radovi nastali u kontinuiranom radu slikarice.

Naravno, bilo bi dobro kada bi se u prigodi predstavljanja monografije posvećene djelu Marije Puzak, bila organizitrana i adekvatna izložba, u reprezentativnom ambijentu, kada bi nazočnost odabranih slika najučinkovitije svjedočilo o slikarstvu, o slikanju ,o bojama ove slikarice, iako to ne bi bilo ni malo jednostavno, obzirom da je u proteklom razdoblju nastao vrlo brojan, opsežan opus.