Jedni to vide kao znak da je rat zvijezda konačno shvaćen ozbiljno. Zapad će možda u svemiru uskoro postaviti proturaketnu tehniku kao obranu od nuklearnih napada zlikovačkih zemalja ili neprijateljski orijentiranih navodnih svjetskih supersila kao što su Rusija ili Kina. On štiti svoju komunikacijsku, osmatračku i navigacijsku infrastrukturu od neprijateljskih satelita-ubojica koji bi je htjeli uništiti. A i od hakerskih napada čiji je cilj preuzeti ili onesposobiti postrojenja od životne važnosti za naša kompleksna društva.

A kritičari strahuju da će svemir biti militariziran. Uzorna međunarodna suradnja koju vidimo na primjer na Međunarodnoj svemirskoj stanici ISS mogla bi da se prekine, a time i mirovna funkcija uspostavljanja mostova civilnog istraživanja svemira. Militarizacija, nepovjerenje i špijunaža bi bile na dnevnom redu.

No, ni nade jednih, ni strahovanja drugih, neće se ispuniti zbog Trumpove odluke. U osnovi se neće promijeniti - ništa.

Svemir je odavno militariziran

Vojska se uvijek bavila svemirskim istraživanjima. Čitava današnja raketna tehnika potječe iz vojnih istraživanja. Sve je počelo gradnjom Hitlerovog takozvanog „čudotvornog oružja" V2 u Peenemündeu.

Odatle je raketna tehnika - zajedno s inženjerima - prešla kao ratni plijen direktno u Sovjetski Savez. I SAD je pružio gostoprimstvo inženjerima V2. Najpoznatiji je bio Wernher von Braun.

Utrka u svemiru između dvije svjetske sile tehnološki se nije mogla razdvojiti od razvoja i gradnje interkontinentalnih raketa čiji je jedini cilj uništenje gradova na drugoj strani Zemlje.

I prve satelite za osmatranje Zemlje je lansirala vojska - kao špijunske satelite za uhođenje neprijatelja. Oni su slali slike prije nego što su slična civilna postrojenja bila zrela za tržište. Prvi let čovjeka u svemir - let Jurija Gagarina neposredno pred izbijanje Kubanske krize - bio je naravno simbol vojne moći.

Slično je bilo i sa satelitskom navigacijom. Ona je najprije bila vojni projekt i tek kasnije se počela primjenjivati u civilne svrhe - u početku s još manjom preciznošću. I danas se prekidač za gašenje satelitske navigacije nalazi u rukama vojske.

Razvoj puta u svemir je uvijek bio druga strana medalje utrke u naoružanju. To je išlo ruku pod ruku, a industrije koje su u tome sudjelovale su uvijek pravile i jedno i drugo: istraživačke satelite i svemirske kapsule baš kao i krstareće i interokontinentalne rakete.

Staro vino u novim bačvama

Dosad su sve vojne aktivnosti SAD-a bile pod vodstvom zrakoplovstva, s izuzetkom određenih dijelova proturaketne obrane koji pripadaju mornarici. A zrakoplovstvo sada čini sve što je u njegovoj moći da osigura vlastitu vojnu infrastrukturu u Zemljinoj orbiti. Ono što će se sada promijeniti jest da će novi rod vojske sada preuzeti te zadaće od mornarice.

NASA će se i dalje baviti civilnim svemirskim istraživanjem, uz međunarodnu suradnju s drugim partnerima kao što su Roskosmos, ESA ili japanska svemirska agencija JAXA.

Nema tog Star-Wars-programa koji bi se mogao provesti od danas do sutra. Današnji sustavi proturaketne obrane su u stanju uništavati samo rakete kratkog i srednjeg dometa. Pri tome proturaketna obrana još funkcionira, ali nema baš dobar učinak. Ona ionako zakazuje kada je broj nadolazećih raketa prevelik.

Protiv interkontinentalnih raketa ionako skoro da nema lijeka. A to će i u doglednoj budućnosti biti više fikcija nego znanost. Jer nije jednostavno skidati rakete s neba - pa ni uz pomoć najboljih satelita-ubojica. Na tome ni osnivanje Svemirskog zapovjedništva za zelenim stolom neće ništa promijeniti. Jedino što će sigurno donijeti jest: natezanje oko nadležnosti sa zrakoplovstvom i time i - veće troškove.