Pisati o Branimiru Štuliću uvijek je bio pomalo opasan zadatak, jer čovjek od početaka svog glazbenog života dijeli ljude na one koji ga, ponekad nekritički, obožavaju i one koji ne vide magiju u njegovoj muzici.

Nakon dobrovoljnog izgnanstva u Utrecht, vjerojatno ne prođe niti jedan dan da se u nekom mediju s prostora bivše Jugoslavije ne pojavi neki tekst o njemu. Većinom apologetski nastrojeni i puni žala za odlaskom "našeg Johnnyja", više manje spekuliraju o njegovom mogućem povratku u glazbene vode.

Kako je Johnny izgleda otkrio Internet, omogućio je svojim obožavateljima uvid u svoje najnovije glazbene poduhvate .... poput, recimo, ovoga:

Iako je Štulić nekoliko puta izjavio da je Bregović jedini glazbenik s područja bivše Juge kojem se divi, to mu nije zasmetalo da unakazi njegovu baladu. Možda je mislio da će ovo ispasti bolje, ali nije:

Dapače, nije imao toliko pristojnosti da potpiše Balaševića. Sve u svemu, fanovi i dalje mogu šiziti za njegovom genijalnošću, a oni rijetki glasovi koji ga nisu dizali u nebesa došli su na svoje: Štulić loše pjeva, nije shvatio bit niti jedne obrađene pjesme, a kamoli joj pokušao udahnuti novi život.

Jednostavno, zaprangijao je na gitari i pustio glas, pa što bude, glavno da liči na njega. Car je, napokon, gol.