„Ston svoju priču temelji na povijesti, solani i kamenicama", predstavlja za DW svoj zavičaj Davor Krile, kolumnist Slobodne Dalmacije. Ali, priča u nastavku nije više tako vedra: „Od ta tri elementa danas je samo jedan uistinu proizvodni", dodaje Krile, „a riječ je, naravno, o školjkama. One su temelj gastronomske ponude ne samo Stona, nego čitavog dubrovačkog kraja. Njihova biološka održivost u zadnjih je desetak godina napadnuta s više strana."

Zaista, o problemima koji tište Stonjane u posljednje vrijeme, ne zna se dovoljno, premda je situacija već alarmantna. Nije u pitanju samo politički plan da se pokraj sela Trnovica, na desetak kilometara od Malostonskog zaljeva, toga elitnog središta Jadrana za uzgoj školjaka, uskoro otvori dubiozni županijski Centar za gospodarenje otpadom Lučino razdolje. Posrijedi su još i dva projekta apartmanske i hotelske gradnje na obali tik uz taj zaljev, na predjelima Dube Stonske i Bistrine. Također, gradnja Pelješkog mosta - ako do nje dođe - mogla bi muljem na duži rok zamutiti savršeno čistu vodu zaljeva koji predstavlja izuzetno delikatnu ekološku cjelinu.

Štoviše, Malostonski je zaljev inače formalno zaštićeni rezervat prirode, baš kao što je i gradić Ston zaštićena kulturno-spomenička cjelina. „No realizira li se ijedan od ovih zahvata, opstanak postojeće bioraznolikosti u Malome moru ulazi u sferu čiste lutrije, i to s vrlo izvjesnim visokim postotkom dugoročnoga gubitka. O tome su referentni i stručni ljudi odavno rekli svoje, ali ih oni koji odlučuju uporno ignoriraju i proglašavaju kapricioznim budalama koje koče napredak", kaže ovaj Stonjanin.

Izostanak studije ranjivosti okoliša

O tome su za medije nedavno govorili i predstavnici lokalne civilne inicijative „Pravo na zavičaj" koji pokušavaju ukazati na prijetnju Centrom za otpad Lučino razdolje, među ostalim na činjenicu da iz tog smjera u podmorju ovog plitkog zaljeva dokazano izbija barem desetak vrulja, podmorskih izvora. Jedan od njihovih suradnika je i karstolog (stručnjak za krš) Ivo Lučić, koji izražava žaljenje što građani Hrvatske, članice EU-a koja predvodi svijet u ekološkoj politici, zapravo nemaju preciznu mogućnost zaključiti što ih čeka s obzirom na sve navedene objekte, pa tako niti utjecati na njihovu sudbinu.

„Studije koje se za njih rade su proizvoljne i nekredibilne, rade se po mjeri investitora i proguravaju se upravnim nasiljem, dizanjem dovoljnog broja ruku, bez obzira što kaže struka. S druge strane, ostaje nejasno u odnosu na što oni mjere utjecaj zahvata. Da bismo znali što gdje možemo graditi i do koje mjere, moramo cjelovito poznavati prirodnu podlogu, odnosno imati ono što se u stručnom svijetu zove studija ranjivosti okoliša, a mi to nemamo ni u jednom slučaju. Ni posljednji slučaj izmjene Prostornog plana Dubrovačko-neretvanske županije, uz koji je usvojena Studija utjecaja na okoliš, nije pratila studija ranjivosti", rekao nam je Lučić.

Laka zarada privatnika

Pritom saznajemo i da je iz ranijih istraživanja poznato da je Malostonski zaljev iznimno izložen svim mogućim utjecajima iz okružja koje nema načina prirodno zaustaviti. Zaljev nema svojstva tzv. autopurifikacije ekološkog sustava, odnosno ima slabe sposobnosti vraćanja sustava u stanje prirodnog balansa.

„U ponašanju vlasti ne mogu otkriti drugu logiku osim želje da postupno i nepovratno pređu granicu kad više neće biti moguće spasiti taj zaljev, i da ga tako prevedu u isključivo gospodarski resurs, a ove tobožnje studije su samo maske za to. Neki od tih zahvata, poput Centra za gospodarenje otpadom, već sad su po zakonima EU-a besmisleni, jer se po važećim direktivama do 2030. neće smjeti odlagati više od 10 posto ukupnog otpada, a za te direktive se već pripremaju amandmani koji će biti još rigorozniji", rekao nam je Ivo Lučić.

Davor Krile sluti veoma slične motive u pozadini najavljenih zahvata - laku zaradu privatnika - ali podcrtava i činjenicu da se danas nikome od odgovornih ne dade projicirati moguće posljedice njihovih postupaka niti u okviru jednog ljudskog vijeka, kamoli na duži rok. „Sve je svedeno na maksimalnu mjeru jednog četverogodišnjeg političkog mandata", smatra on.

Nadalje, čuli smo i uspomenu na jedan indikativan projekt iz osamdesetih godina prošlog stoljeća. Zajednice tadašnjih susjednih republika i općina, danas u neovisnim državama RH i BiH, lako su se tad usuglasile oko zajedničke izgradnje kanalizacijskog sustava kojim je primorski grad Neum u Bosni i Hercegovini transportirao svoje otpadne vode na desetke kilometara daleko, u nerizični Mljetski kanal. Sve kako bi se zaštitilo rezervat prirode i školjke u Malostonskom zaljevu.

Bez pouke nakon deponija Grabovica

„Takve skupe i komplicirane vizije i takva društvena odgovornost čine se suludima u vremenu modernih developera i niske građanske političke kulture. Zato je ova zemlja u samo dva i pol desetljeća tako nezasitno požderala skoro svu vlastitu supstancu", ogorčen je Krile.

Zanimljivo je pritom da sam Dubrovnik, kao županijsko središte teritorijalne jedinice od Pelješca i Korčule do Prevlake, i od delte Neretve do Mljeta i Lastova, već ima krajnje loše iskustvo s vlastitim odlagalištem smeća Grabovica. Vremenom se pokazalo da taj deponij zagađuje pitku vodu na izvoru Omble, pa je istinsko čudo i tragedija kako lokalni političari danas svejedno neodgovorno pristupaju projektu novog Centra za otpad kod Stona. Umjesto da se sigurnost Malostonskog zaljeva promatra s obzirom na cjelokupni mogući ekološki efekt svih predviđenih gradnji, politički trezveno i ekološki primjereno.

Inače, Stonjanima je poznato da je dosad glavnu opasnost za kamenice i dagnje predstavljala orada - lovrata ili komarča ili podlanica - grabežljiva riba koja se hrani školjkama. No ulogu glavnih "grabežljivaca" odsad će vjerojatno preuzeti političari i građevinski investitori u turizmu, što je nedvojbeno politički obrat kakvom se ovdje malo tko nadao.