Naša percepcija svijeta oko nas je, u stvari, konstrukcija uma, iluzija. Osjećaj koji je stvorio um. Međutim, postoje stvari koje zaista postoje u realnosti, ali ih mi zapravo ne vidimo.

Pažnja je kao reflektor koji usmjeravamo na nešto u našem vizualnom ili auditivnom polju. Zato nam se svima dogodilo da se nešto događa pred našim očima, ali budući da je naša pažnja bila usmjerena na nešto drugo, mozak je to možda registrirao, ali mi toga nismo bili svjesni.

Postoji stalna interakcija između stvari koje naš mozak nesvjesno obrađuje i koja utječe na naše ponašanje. Dakle, ono čega ste svjesni u svakom trenutku može utjecati na ono što opažate i čega se sjećate. Ako ste preplavljeni negativnim emocijama, počet ćete opažati više negativnih stvari u svom okruženju. Ako ste pak pozitivno raspoloženi, primijetit ćete dobre stvari iako je okruženje potpuno isto.

Generalno, toliko informacija zapljuskuje naš mozak tijekom dana da kada bismo sve morali svjesno obraditi, sustav bi bio preopterećen. Zato je lakše kategorizirati stvarnost jer se tako lakše sagledava, ne samo na osnovnom opažajnom nivou, već se širi i do viših kognitivnih procesa i sustava vjerovanja. I tako smo razvili stereotipe. Ali problem je u tome što, iako u većini slučajeva nešto može biti točno, to ne znači da vrijedi u svakom pojedinačnom slučaju.

Recimo, stereotip je da su žene domaćice, a muškarci zaposleni. Kada nekome pokažete fotografiju muškarca i žene i pitate tko od njih dvoje radi u uredu, većina bi odgovorila da je to muškarac.

Postoji ravnoteža između sheme koja nam pomaže sagledati stvarnost i naših očekivanja, i ne mora se nužno zaključivati na osnovu stereotipa koji do određene točke mogu biti prilagodljivi. Ako  tijekom vremena naš mozak bude izložen drugačijoj vrsti uputa, doći će do nesvjesne promjene stereotipa.

Na primjer, u reklamama za deterdžent za pranje veša ili posuđa sve češće se pojavljuju muškarci. To s vremenom reprogramira naš mozak da se oslobodi predrasuda da je to isključivo ženski posao.

Promjena je moguća

Ako možemo smisliti načine da proširimo našu mentalnu kutiju u kojoj živimo, moći ćemo se bolje povezati s drugačijim pogledima na svijet. Što više stvari možemo shvatiti, kao i saznanje da živimo u okviru određene perceptivne kutije, može se stvoriti poticaj za razvoj ili nas navesti da pokušamo razviti više empatije za druge koji žive unutar svojih kutija percepcije.

U našim glavama do posljednjeg daha traju radovi i uvijek ima mjesta za promjene, naglašava dr. Berlin. Ništa nije uklesano u kamenu. Ako promijenimo perspektivu, to će promijeniti način na koji doživljavamo svijet. A život je pun boli. To je dio putovanja. Ali biti u stanju to kontekstualizirati i utkati u svoj životni narativ, nešto je što svi možemo učiniti.

Dakle, zaključuje dr. Heather Berlin, znajući da je naša percepcija iluzija, naš doživljaj samih sebe je iluzija, sve je to konstrukcija našeg mozga. Naš mozak to stvara za nas. A s obzirom na to, to je prilika jer možemo imati određenu kontrolu nad načinom na koji naš mozak percipira svijet, i tu leži moć.