U ovogodišnjem 'ženskom proznom bloku' čitateljima Besplatnih elektroničkih knjiga je na raspolaganju čak šest naslova - romani Mihaele Gašpar, Aleksandre Kardum i Irene Lukšić, zbirke kratkih priča Aide Bagić i Nataše Sklazlić te prozni zapisi Nore Verde. 

Društvo za promicanje književnosti na novim medijima [DPKM] objavilo je u okviru projekta Besplatne elektroničke knjige [BEK] (elektronickeknjige.com) ovogodišnji „ženski prozni blok" sa šest naslova suvremenih hrvatskih spisateljica: zbirku priča „Znam li ja gdje živim" Aide Bagić, roman „Mitohondrijska Eva" Mihaele Gašpar, koji je 2012. godine proglašen najboljim proznim rukopisom na 7. anonimnom natječaju osječkog ogranka Matice hrvatske, roman „Spavaš li?" Aleksandre Kardum, za koji je autorica 2008. godine dobila nagradu Fran Galović za najbolje prozno djelo na temu podvojenog identiteta, roman „Nebeski biciklisti" pokojne Irene Lukšić, višestruko nagrađivane spisateljice, esejistice i urednice, zbirku priča „Oni - humani bestijarij" Nataše Skazlić te prozne zapise „Posudi mi smajl" Nore Verde. Novi naslovi su objavljeni uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Grada Zagreba.

Nalik dnevničkim zapisima nekoga tko ima oko i srce za svoje bližnje, ali i one koje ne poznaje, a svjestan je težine njihovih sudbina, knjiga priča „Znam li ja gdje živim" Aide Bagić rastužit će i smekšati, ali i potaknuti čitatelje da o svakodnevici i svima onima koje u njoj susreću uzimaju još manje zdravo za gotovo. Dotičući se manjina, marginalaca i odbačenih i prizora iz njihovih života, autorica daje svoj doprinos da se i njihov glas malo bolje čuje.

Roman provincije, ali isto tako i bilo čije ljubavne (ne)sreće, „Mitohondrijska Eva" Mihaele Gašpar ipak je snažno „ženski" roman. I to ne po nekim stilskim ili primarno sadržajnim kvalitetama, već po namjeri i uvjerenju da se ispiše, istraži i izrazi potpuna, sestrinska solidarnost sa sudbinom glavne junakinje, čiji život nije eksces, već život sâm, i gdje nema „krivnje" - samo želje, (ne)razumijevanja, pa onda rezignacije.

Aleksandra Kardum u svojem drugom romanu „Spavaš li? " bavi se teškim i nažalost dobro poznatim temama zadnjeg rata na ovim prostorima. Smještena u Bosni, radnja kombinira dva kronološki odmaknuta pripovjedna tijeka te više perspektiva. Naslovno pitanje u ovom će ili onom trenutku romana izgovoriti svi važniji likovi, a svaki će put biti osvijetljeno drugačijim svjetlom i uvijek iznova ganuti čitatelja. Pored stvarnosne i psihološke dramatike, u knjizi je i element horora koji ne može proći neopaženo i koji pojačava emotivni doživljaj cjeline.

„Nebeski biciklisti" generacijski je roman Irene Lukšić čija je radnja fokusirana na ljetovanje nekolicine djevojčica iz Duge Rese krajem šezdesetih godina 20. stoljeća. Roman je premrežen reklamama, radijskim vijestima, političkim govorima i propagandom, estradnim imenima i stihovima, odnosno, najpoznatijim mitologemima jugoslavenskog socijalizma i pop-kulture koji uvjerljivo dočaravaju atmosferu jednog izgubljenog vremena, kako povijesnog, tako i privatnog.   

„Oni - humani bestijarij" Nataše Sklazlić zbirka je ljubavnih priča s nizom psihološki briljatno isprofiliranih likova i upečatljive atmosferičnosti, čiji susreti u različitim prigodama i na različitim mjestima daju uvjerljivu sliku ljubavi, sreće, tuge i osamljenosti. Upravo tim su provodnim motivima povezane ove dojmljive i dinamične priče, stilski besprijekorne i teško zaboravljive.

Prozni zapisi „Posudi mi smajl" Nore Verde imaju karakter dnevnika, bildungsromana, ali i ozračje memoara, zbog prepuštenosti i povremene nostalgije kojom tekst odiše. „Posudi mi smajl" jedan je od važnijih tekstova suvremene hrvatske književnosti čiji je glavni lik i pripovjedačica lezbijka. Pričajući priču svojih trauma, intime, odrastanja, susreta s glazbom, drogama, prijateljima i partnericama, Nora se osvrće i na društveno sivilo s kraja 20. i početka 21. stoljeća u Hrvatskoj.