„Ništa ne može pobijediti dvije gitare, bas i bubanj", kažu zadrti rockeri odgojeni na Bitlsima i Stonsima, a kad bismo ovu formaciju pokušali prevesti na film, dobili bismo bazičnu filmsku ekipu: režiser, scenarist, glumac, snimatelj i montažer. Bez njih petorice, naime, skoro je nemoguće snimiti igrani film, bez svih ostalih se nekako može. A jedan od rijetkih primjera za to u suvremenom filmu, zapravo jedini koji mi pada na pamet, je film J.C. Chandora „All Is Lost" koji se, doduše, nije lišio pomoći šestog pridruženog člana, kompozitora, no i da jest ne bi previše izgubio.

„Sve je izgubljeno" počinje s tek nekoliko uvodnih rečenica koje nam zapravo otkrivaju kraj, no pravog dramskog uvoda - upoznavanja glavnog i jedinog lika, njegovog backgrounda i situacije - nema. Tek jedan udarac, jedrilice u plutajući kontejner, koji označava početak drame na moru u kojoj postariji, točnije zamalo 78-godišnji, Robert Redford nakon opisanog sudara ostaje na brodu s rupom u boku kroz koji prodire voda i usput onesposobi radar i radio. Glavnom junaku, koji nema ime pa ćemo ga zvati samo Redford, ne preostaje drugo nego pokušati zakrpati rupu, ispumpati vodu i naučiti navigaciju pomoću sekstanta. Iskusan je i hladnokrvan pa se čini da je na najboljem putu da prebrodi krizu, no tada se na pučini pojavi - a što drugo nego - oluja.

Slijedi nastavak bitke za preživljavanje, neravnopravan sraz čovjeka i prirode, u kojem pratimo Redfordove pokušaje prevladavanja pogibeljnih situacija, iznalaženja novih i novih rješenja, sve bez riječi i bilo kakvog upliva izvanjskog svijeta. Ono što je doista jedinstveno jest što film ne nudi ama baš nikakvu pozadinsku priču, kontekst, ne znamo baš ništa o Redfordovom liku, nema tu osobnih, društvenih, političkih pa čak ni religijskih konotacija, tek jedan čovjek, njegov brod, more i meteorološke prilike, odnosno neprilike.

Cijelu recenziju filma „Sve je izgubljeno" možete pročitati na filmskom portalu Nemilosrdni gadovi.