Globalni sporazum o plastici tema je ovomjesečnih pregovora u kanadskoj Ottawi, a podržavaju ga i Ujedinjeni narodi. Sadržaj ugovora trebalo bi biti sve vezano uz zaustavljanje zagađenja planete plastičnim otpadom. Međutim, zagovarači sporazuma upozoravaju da je ciljeve sporazuma moguće realizirati samo "ako se znanstvenici, civilno društvo i poduzeća ujedine protiv moćnih stečenih interesa", piše časopis Nature.

Da stvar neće proći glatko kako se znanstvenici i aktivisti nadaju, pokazuje prošli krug ovih pregovora u Nairobiju, gdje je broj registriranih industrijskih lobista bio četiri puta veći nego broj registriranih znanstvenika. Kako napominje Nature: "takvi lobisti djeluju tajnovitije nego istraživači, putem strategija o kojima se odlučuje u privatnim sobama za sastanke". Korporacije i predstavnici industrije fosilnih goriva, kemijske industrije i industrije plastike imaju slične interese.

Lobističko unošenje nemira

Lobisti su plaćeni da unose zbrku i nemir u argumente koje iznose znanstvenici. Oni nisu obvezani ničim osim potrebom svojih poslodavaca da zadrže profite. Na temu plastike, primjerice, njihov je posao da "bacaju sumnje na istraživanja o plastici", s ciljem usporavanja pregovora i što blažih krajnjih ishoda za same industrije. Drugim riječima, znanstvena metoda već godinama uporno i dosljedno dokazuje da postoji ograničeni broj organizacija odgovornih za zagađenje plastikom. To su kemijska i fosilna industrija, pa onda druge.

Martin Wagner, autor časopisa Nature ističe kako je njihova taktika "sumnja, prerušena u znanstvenu kritiku", koja se plasira "diskreditiranjem znanstvenika i njihovih istraživanja. U međuvremenu, tvrtke promoviraju vlastite studije koje pokazuju nedostatak štetnih učinaka". Wagner dalje ističe problem pokušaja lobista da kontroliraju narativ "pripitomljavanjem" zajednice, odnosno njezinim otupljivanjem na problem zagađenja plastikom.

Nadalje, lobisti imaju jako štetan utjecaj: uz alibi znanstvene metode, oni zapravo redefiniraju znanost, iskrivljujući podatke kako bi se odgovornost za zagađenje odmaknula od korporacija. Ističe logiku po kojoj "u mnogim industrijama tvrtke već dugo promoviraju ideju da je onečišćenje prirode prihvatljivo sve dok procjene rizika ne pokažu suprotno. Iako je ovo više etičko nego znanstveno pitanje, takvo razmišljanje dopušta da potencijalno štetni proizvodi ostanu na tržištu. U raspravama o ugovoru, lobisti će zahtijevati procjene rizika kako bi pokazali utjecaje plastike na ljudsko zdravlje prije poduzimanja radnji, posla za koji bi bila potrebna desetljeća".

Dakle, procjena rizika od zagađenja je nešto što treba ostati iza nas, sada se moramo baviti financiranjem sanacije zagađenja, a to trebaju platiti korporacije, a ne narod kroz poreze. Posrednik između ova dva kruga društvenih interesa su države koje trebaju ograničiti utjecaje korporacija na sporazum o plastici, a posebno, ističe Wagner u području znanosti:

Trebaju nam stroža pravila

"Na sva znanstvena pitanja trebala bi se primjenjivati stroga pravila o konkurentskim interesima. Od sudionika u pregovorima i provedbi ugovora trebalo bi zahtijevati da prijave sve veze s industrijom fosilnih goriva, kemijskom ili plastičnom industrijom. Objavljivanje takvih izjava omogućilo bi nadzor i odgovornost. Ujedinjeni narodi bi mogli podržati mehanizam za provjeru deklaracija, na primjer".

Kreatori politike također bi trebali izolirati znanstvena tijela od korporativnog uplitanja. Poslovni pogledi trebaju se odnositi na razvoj rješenja, a ne na rasprave o znanosti. A dvije raspravne struje trebale bi biti odvojene. Postoji presedan: Okvirna konvencija Svjetske zdravstvene organizacije o kontroli duhana isključuje iz svog rada sve stručnjake koji imaju veze s duhanskom industrijom. Takvo pravilo ne sprječava dijalog između znanosti i dionika, ističe Wagner.

"Dakle, državni i korporativni interesi moraju biti obuzdani kako bi sporazum o plastici bio uspješan, pogodujući prirodi, ljudskom zdravlju i poduzećima", zaključuje autor.