Pitanje je jednostavno - spada li provjeravanje emaila ili Facebooka ili bilo kakva druga aktivnost na internetu pod domenu ljudskih prava?

Pitanje je sasvim legitimno uzmemo li u obzir namjeru britanskog ministra gospodarstva Lorda Mandelsona koji je najavio trajno isključivanje s interneta korisnika koji se bave piratstvom.

Kao odgovor na tu namjeru, britanski najveći pružatelj Internet usluga tvrtka TalkTalk zaprijetila mu je tužbom za kršenje ljudskih prava.

I zaista, sama pomisao na to nije nimalo čudna ni Europskom parlamentu u Strasbourgu koji trenutno radi na rješenjima u slučajevima internetskog piratstva koja bi se trebala primijeniti u zemljama članicama EU-a.

Parlament vidi pristup internetu kao kao stavku koja je „kritična za praktičnu primjenu širokog spektra fundamentalnih prava". Parlament istovremeno radi na zakonu koji bi omogućio da se svaki pokušaj uskraćivanja pristupa internetu regulira, odnosno spriječi  Europskom konvencijom o ljudskim pravima.

Zamislite na primjer vrijeme kad se pojavila perilica rublja. Ona je samo jedan od izuma koji su promijenili životni stil čovjeka. Danas je taj stroj sastavni dio svakog kućanstva. Isto je i s internetom. Danas je on, ne luksuz već  nešto bez čega moderan čovjek više ne može funkcionirati, bilo da se radi o poslu, obrazovanju ili naprosto zabavi.

U 90-ima prošlog stoljeća postojale su samo spore dial-up veze koje su nam omogućavale tek toliko da provjerimo email. Tada je malo tko vjerovao da će se Internet ovoliko proširiti i postati važnim dijelom naše svakodnevnice. Danas pak imamo bežične veze, pristup internetu omogućen je i putem mobitela, jednostavno sveprisutan je.

Zaključak je sasvim jasan. Moderan čovjek teško funkcionira bez interneta. Sjetite se samo situacije kad niste pogledali email nekoliko dana ili niste bili na Facebooku. Prvi put kad nakon toga sjednete za računalo javlja se ushićenje. Dakle, prijetnja isključenja interneta može poremetiti nečiji život u potpunosti.

E sad, milijuni file-sharera i korisnika interneta koji skidaju filmove, glazbu i ostale stvari s interneta bi prema prijetnjama Lorda Mandelsona trebali dobivati pisma upozorenja i eventualno zaraditi isključenje s mreže.

Pružatelji usluga, naravno, nisu oduševljeni. Oni vrlo dobro znaju da je Internet mjesto na kojem je vrlo teško kontrolirati bilo koga.

Najbolji primjer toga je Napster koji je loše završio nakon presude jednog kalifornijskog suca za krađu autorskih prava 2001. godine. Tad su ljudi shvatili da je bolje nemati centralizirano mjesto za dijeljenje fileova pa su povezali veći broj računala kako ih vlasti ne bi lako uhvatile. 

Spontano su nastali brojni takvi servisi, poput Kazaa, Limewirea, BitTorrenta (radi se o takozvanim peer-to-peer servisima) koji međusobno spajaju brojne korisnike bez potrebe za centralnim mjestom za skidanje željenih stvari s interneta. Ljudi jednostavno ne mogu bez toga.

To samo pokazuje koliko je Internet postao temeljna ljudska potreba. Vrijedi li ga zbog toga smatrati ljudskim pravom? Neka svatko za sebe procjeni.