Slovenska vlada trebala bi u Europskoj uniji u vezi s medijacijskim rješavanjem pitanja granice s Hrvatskom zastupati tezu da nekadašnja međurepublička granica u Istri nije posve demokratska i pravedna, nego da je treba riješiti na načelu pravičnosti koje će uvažiti i druge aspekte, sažeo je za tjednik "Mag" slovenska stajališta o granici povjesničar Janko Prunk.

Ugledni povjesničar inače je supredsjedatelj jedne od mješovitih komisija koje su dvije vlade formirale nakon brijunskog zajedničkog sastanka slovenske i hrvatske vlade 2005., a koja je trebala donijeti izvješće o povijesnim aspektima odnosa Hrvata i Slovenaca u prošlom stoljeću.

U članku "Trostruka argumentacija za državnu granicu", koji u svom novom broju objavljuje "Mag", tjedno izdanje ljubljanske novinske kuće "Delo", Prunk se zalaže za uvažavanje triju aspekata u rješavanju pitanja granice - povijesnog, pravnog i etičkog.

Zadnjih se dana pokazalo da se stajališta dviju vlada oko rješavanja graničnog pitanja ne približavaju jer Hrvatska inzistira da se spor riješi temeljem međunarodnog prava na sudu u Haagu, dok se Slovenija zauzima za rješenje koje je "više demokratsko, integralnije i objektivnije" i to nastoji postići kroz "međunarodno posredništvo koje mora uvažiti tri elementa - povijesni, pravni i etički", tvrdi Prunk.

U pogledu povijesnih elemenata, navodi slovenski povjesničar, granica u Istri između Slovenaca i Hrvata "nikad nije postojala" i oni su uvijek dijelili zajedničku povijest u Italiji i Austro-Ugarskoj, sve dok nije nastala međurepublička granica koju su odredili partizanski lokalni zapovjednici u Istri s jedne i druge strane, kad je određeno da ona bude na rijeci Dragonji, navodi Prunk.

"To operativno-vojno razgraničenje nakon oslobođenja preuzeli su hrvatski i slovenski komunistički čelnici i bez daljnjih rasprava prihvatili ga kao upravno razgraničenje između hrvatske i slovenske (socijalističke) republike", navodi Prunk, dodajući da su slovenski komunisti tako pristali, bez mandata koji bi im dao narod, na "amputaciju dijela 6 stoljeća stare piranske općine", navodi Prunk. On ponavlja u Sloveniji nakon osamostaljenja popularnu tezu da su Savudrija i Kaštel trebale pripasti Sloveniji jer su nekad bili u piranskoj općini, koja je nakon priključenja zone B nekadašnjeg Slobodnog teritorija Trsta većinom pripala slovenskoj republici.

"Takvo je stanje onda bez rasprave preuzeto u ustave (samostalne) Republike Slovenije i (samostalne) Republike Hrvatske. No, to nije imalo nikakva učinka u međunarodnom pravu", navodi Prunk.

Zato, po njegovu mišljenju, Slovenija u sadašnjem sporu ne treba toliko isticati da je nekadašnja međurepublička granica po zaključku Badinterove komisije postala međudržavna, nego se pozivati na to da je "Hrvatska jednostrano odstupila od izjave da je međurepublička granica postala državnom i da nijedna novostvorena država prema drugoj nema teritorijalne zahtjeve", navodi Prunk.

"Hrvatska je nakon osamostaljenja jednostrano mijenjala stanje od 25. lipnja 1991. godine (zatečeno prilikom osamostaljenja) svojim zahtjevima da se podijeli Piranski zaljev i svojim negiranjem prava Slovenije na suvereni dodir s međunarodnim vodama", piše Prunk.

"Slovenija međunarodno pravo tumači šire i fleksibilnije, naime da se mora uvažiti specifičnu zemljopisnu situaciju i povijesno stečeni posjed, te prava legitimnog nasljednika Jugoslavije. Iz legitimnog sljedništva Jugoslavije Slovenija ima pravo na cijeli Piranski zaljev i na suveren i nezavisan pristup međunarodnim vodama. Slovenija opravdano odbacuje hrvatske tvrdnje da akvatorij Piranskog zaljeva i akvatorij između Piranskog zaljeva i međunarodnih voda pripadaju Hrvatskoj, te da Hrvatska neće odstupiti Sloveniji svoj teritorij. Suprotno tomu, Slovenija želi da dođe do razgraničenja zajedničkog jugoslavenskog nasljeđa i Hrvatskoj ne uzima ništa što je hrvatsko", navodi u svom obrazloženju Prunk.

U pravu među državama trebali bi, kao i u odnosu među ljudima, važiti i "etički kriteriji", navodi slovenski povjesničar "etičku dimenziju" graničnog spora.

"Takav pogled zastupa velik broj intelektualaca u svijetu, a i mnogi humanisti koji drže da UN-ovu deklaraciju iz 1948. o ljudskim pravima valja 'nadgraditi elementima etike' ", navodi Prunk.

"Kad se Slovenci u pitanjima razgraničenja s Hrvatskom pozivaju na načelo pravičnosti (ex aequo et bono), onda smatraju da njihov suveren i slobodan pristup međunarodnim vodama ni u čemu ne šteti Hrvatskoj, dok je to za Sloveniju egzistencijalna nužnost. Zato bi odricanje tog prava Sloveniji bilo velika egzistencijalna šteta koja bi joj tako bila počinjena", tvrdi u prilogu povjesničar Janko Prunk.