Svatko od nas na svoj se način nosi s emocijama. Kada su one ugodne, prepuštamo im se, no što kada su teške i kada bismo najradije pobjegli od njih ili ih potisnuli?

"Kada smo bili djeca nismo imali kapacitet nositi se sa emocijama te smo tu regulaciju tražili od roditelja, odnosno projicirali smo na njih svoju emociju, a oni su nam uspješno ili manje uspješno pomogli da se izreguliramo. Kao primjer možemo navesti dijete od par mjeseci koje plače, a roditelj ga pokušava smiriti detektirajući razlog zbog kojeg plače te učiniti određenu akciju koja će smiriti dijete", objašnjava Hana Matejašić, psihologinja i praktičarka tjelesno-orijentirane metode, te otkriva zamke u koje možemo upasti kada smo u izazovnom životnom periodu, ali i prokušane, zdrave načine na koje bismo se trebali nositi s našim emocijama.

Kako se štitimo od neugodnih emocija?

Nitko od nas nije odrastao u idealnim uvjetima te sada u odrasloj dobi s određenim emotivnim stanjima se teže nosimo i koristimo razne obrambene mehanizme kako bismo ih izbjegli. Razni su neučinkoviti mehanizmi, a neki od njih su:

Projekcije - recimo, ne možemo se nositi sa svojom ljutnjom pa projiciramo na partnera da nam se čini da je on ljut na nas. 

Rasteretite agresiju - primjer za to je kada se „istresemo" na kolegicu na poslu, a u stvarnosti nas je naljutio šef, ali to nismo direktno iskomunicirali s njim.

Kako se na zreo način nositi s neugodnim emocijama?

Prvi korak je razvijanje samosvijesti - svjesnost o onome što se uistinu trenutno događa u nama. To bi značilo zastati i primjetiti što osjećamo, koje su senzacije prisutne u tijelu te vidjeti i na racionalnoj razini koje nam misli prolaze umom.

Također trebamo promotriti da li su naše emocije i njihov intenzitet prikladne situaciji ili ne. U nekim situacijama je sasvim u redu naljutiti se ili osjećati krivnju, tugu itd. Iako zvuči lagano, u pojedinim situacijama to često nije i naši obrambeni mehanizmi mogu snažno djelovati na nas.

Kada postanemo svjesni svoje unutarnje dinamike, važno je vidjeti koja je naša potreba u pozadini svega i kako ju zadovoljiti - je li to direktno komuniciranje i izražavanje emocija osobi koja nas je povrijedila ili bivanje samima, možda odlaženje u šetnju ili trčanje kako bi se fizički ispuhali ili nam s druge strane trebaju bliski drugi kako bi podijelili sebe i osjetili se podržano, objašnjava psihologinja.

Ono što često kažemo prema tjelesno-orijentiranoj metodi je kako nekada trebamo samo 'sjesti' u emociju - što znači vidjeti ju i osjećati, a ne izbjegavati ju te joj dopustiti da postoji i propustiti ju, a nakon upoznavanja s njom i zadovoljenja unutranje potrebe, razviti prihvaćanje i suosjećanje prema sebi. Na taj način gradimo kapacitet za tu emociju.

S druge strane nekada nam je potreban i mali odmak i distrakcija kako bi možda dobili novu perspektivu te trebamo prepoznati kada učiniti jedno, a kada drugo, zaključuje psihologinja i praktičarka.