Ako ste kao i generacije prije vas bili zaokupljeni osmjehom Mona Lise - kako je u jednom trenutku ozarena, a već u drugom ozbiljna - vašim nedoumicama došao je kraj.

Stvar je u komunikaciji između očiju i mozga promatrača, piše New Scientist. Različite stanice u mrežnici registriraju podražaje i prema mozgu šalju različite kategorije informacija. Te kategorije se odnose na veličinu promatranog objekta, njegovu jasnoću, osvjetljenje i smještaj u vidnom polju.

"Ponekad dolazi do premoći jedne kategorije informacija nad drugima pa jedan put vidite osmjeh, a drugi put ne", pojašnjava neurolog Luis Martinez Otero sa Neurološkog instituta u španjolskom Alicanteu gdje je provedeno istraživanje.

Ranija istraživanja Leonardovog remek djela također su došla do zanimljivih rezultata. Neurolozi s Harvard Medical Schoola 2000. godine su primijetili da je Mona Lisin osmjeh 'očitiji' u perifernom nego u središnjem (fovealnom) vidnom polju. Pet godina kasnije još jedno američko istraživanje pokazalo je kako na percepciju osmjeha utječu i smetnje na putu od oka do mozga.

Kako bi utvrdili što stoji iza ove misterije španjolski neurolozi u obzir su uzeli različite aspekte koji se kod promatranja Mona Lise registriraju kao različite kategorije informacija.

Vidna polja i svjetlo i sjena

Od promatrača su tražili da sliku promatraju u različitim veličinama i s različitih udaljenosti. U slučaju promatranja izdaleka i promatranja vrlo malih kopija, promatrači su jedva razabirali izraz lica. Što je slika bila bliže ili bila veća, to je i osmjeh bio jasniji, a to pokazuje da rezultati ranijih istraživanja o perifernom i središnjem vidu nisu bila precizna.

U slijedećem pokusu provjeren je utjecaj svjetla. Osvijetljenost predmeta percipiraju dva tipa stanica. 'Centralne', koje reagiraju samo kod osvjetljenja objekta u centru, nam omogućuju da vidimo primjerice zvijezdu na tamnoj pozadini noćnog neba. 'Bočne' su suprotnog karaktera i omogućuju da vidimo, recimo crna slova na bijelom papiru.

Neurolozi su se 'poigrali' sa svjetlom i sjenom tako što su promatračima prije gledanja slike pokazali bijeli ili crni ekran. Osmjeh je vidjela većina promatrača kojoj je prije toga pokazan bijeli ekran. Prema tome istraživači su zaključili kako su za percepciju osmjeha zaslužne 'bočne' stanice.

Istraživanje je uključilo i podatak o tome koji dio slike promatrači najviše gledaju. Zaključeno je kako prilikom jedne minute promatranja oni koji vide osmjeh najčešće gledaju lijevu stranu usta Mona Lise. To prema mišljenju znanstvenika također pokazuje da su u percepciju osmjeha uključeni i središnji i periferni vid.

Pitanje koje ipak svi postavljaju je da li je Leonardo namjerno naslikao sliku koja će toliko zbunjivati promatrače i znanstvenike?

"Apsolutno", kaže Otero Martinez otkrivajući zanimljiv detalj. "U jednoj od svojih bilješki Leonardo je napisao da se trudio što bolje uhvatiti dinamični izraz lica jer je to bilo ono što je vidio na ulici."

I tako veliko djelo velikog majstora sve manje biva zagonetkom, ali kako je rečeno na početku, ljepota, pa i ona zagonetna, ipak ostaje u očima promatrača.