Rujanski program u kinu Tuškanac započinje retrospektivom Fadila Hadžića, jedne od središnjih osoba hrvatske kulture druge polovice 20. stoljeća. Program čini jedanaest filmova, a uoči projekcije filma Protest (1967), u četvrtak, 01. rujna u 19 sati, bit će održana promocija monografske knjižice Protest - 55 godina poslije, koju će predstaviti filmski kritičar Dean Šoša i urednica Diana Nenadić. Ulaz na promociju i projekcije filmova je besplatan.

Fadil Hadžić bio je filmski redatelj, scenarist, akademski slikar, dramski pisac, književnik, komediograf, publicist, novinar i jedna od središnjih osoba hrvatske kulture u drugoj polovici dvadesetoga stoljeća. Veliku retrospektivu njegovih najznačajnijih filmova organiziraju Hrvatska kinoteka i zagrebačko kino Tuškanac u razdoblju od 01. do 06. rujna, u sklopu koje će biti prikazano ukupno jedanaest naslova.

Publika će moći vidjeti Hadžićeve politički provokativne klasike (Protest, Lov na jelene, Novinar), filmove koji su revalorizacijom iznimno dobili na cijeni (Službeni položaj, Tri sata za ljubav), njegove istaknute žanrovske filmove (triler Abeceda straha, krimić Druga strana medalje, akcijski film Desant na Drvar) i zanimljive Hadžićeve doprinose glembajevskoj drami (Ambasador), mladenačkom filmu (Divlji anđeli) i radikalnom modernizmu (Idu dani).

Uoči projekcije filma Protest (1967), u četvrtak, 01. rujna u 19h, filmski kritičar Dean Šoša i urednica Diana Nenadić predstavit će monografsku knjižicu Protest - 55 godina poslije u izdanju Hrvatskog filmskog saveza koja nastavlja (re)valorizacijsku nit HFS-ove edicije Učimo klasike, s namjerom da novoj filmskoj i čitateljskoj publici približi antologijske vrijednosti Hadžićeva igranoga filma iz 1967, kao i specifično povijesno vrijeme i prostor njegova nastanka.

Tekstovi smještaju Protest u okvir Hadžićeva opusa i jugoslavenske/hrvatske kinematografije, analiziraju njegovu narativnu strukturu (Damir Radić), prikazuju razloge bunta Hadžićeva samoupravljača-samoubojice (Dragan Jurak), tumače ulogu arhitekture u oblikovanju filma (Nina Bačun) te funkcije glazbe koja se u njemu „čuje" (Irena Paulus), a na kraju nude metodički model približavanja Protesta novim generacijama gledatelja (Ilija Barišić i Ana Đordić). 

Protest (1967) je naslov koji je označio prekretnicu u redateljevoj karijeri, tj. skretanje u "autorski" period. Nastavši u godini koja je bila vrhunac modernizma, film je označio i Hadžićev zaokret u tematiku i poetiku novog vala i crnog talasa. Tematski gledano, film problematizira malverzacije u samoupravnoj ekonomiji i licemjerje socijalističkog društva, a svojim poetskim stilom i urbanom ambijentacijom jedno je od uzornih djela zagrebačkoga filmskog modernizma s konca 1960-ih.

U petak publika može pogledati Lov na jelene (1972), jednu od najhrabrijih kritika anomalija socijalističkog režima, posebno zbog diranja u vrlo osjetljivu temu političke emigracije i njihove povezanosti s ustaštvom. Da izbjegne cenzuru, Hadžić je filmu dodao lik poštenog policajca i njegov završni govor o 'revolucionarnom moralu', ali iz današnje perspektive ovaj govor više izgleda kao ironična opaska kojom se zabija zadnji čavao u lijes revolucionarnog morala. 

Iste večeri na programu je i Tri sata za ljubav (1968), u kojem Hadžić upečatljivo portretira mladu urbanu generaciju okrenutu zapadnim vrijednostima (auti, odjeća, plesnjaci, brendovi), a jedna od tih vrijednosti, seksualna revolucija, pokreće zaplet filma, iako iza zapadnjačke ikonografije i novovalne lepršavosti stoji tmurna egzistencijalna pozadina. U ovom filmu Dragan Nikolić ostvario je svoju drugu filmsku ulogu, a Stanislava Pešić kasnije je postala televizijska glumačka zvijezda. 

Subota donosi Novinara (1979), dramu ovjenčanu Zlatnom arenom za režiju na pulskom festivalu. Posrijedi je opora storija o nevoljama s kojima se suočavaju profesiji i istini odani pojedinci iz novinarske struke. Djelo koje se u vrijeme premijere smatralo kontroverznim zbog provokativnog prikaza sprege medija i politike, te u čijoj je kino-distribuciji iz završnice izbačena hrvatska himna, predstavnik je društveno angažiranog filma iz razdoblja socijalizma. 

U nastavku večeri publika može pogledati Ambasadora (1984), Hadžićev zadnji film napravljen u razdoblju komunizma i njegov posljednji film o samodestruktivnim likovima razočaranim u revolucionarne ideale. Ova tipična Hadžićeva tema razvija se kroz glembajevsku dramu o imućnom ocu i otuđenoj djeci, a završna metafora osušenog drveta upućuje kako na moralnu koroziju društva, tako i na koroziju obiteljskih odnosa. 

U nedjelju su na rasporedu Divlji anđeli (1969), Hadžićev pokušaj da progovori o osjećaju beznađa među pripadnicima mlade generacije. Uzore je našao u američkim filmovima o 'buntovnicima bez razloga' i novovalnim filmovima o izgubljenoj mladeži, a moderni su bili i upotreba šatrovačkog govora te uplitanje medija stripa na početku filma. Publika je dobro reagirala i Divlji anđeli bili su jedan od najgledanijih filmova te godine, iako kritici film nije baš sjeo. 

Druga projekcija večeri donosi Desant na Drvar (1963), film koji pripada skupini produkcijski vrlo ambicioznih, vizualno spektakularnih partizanskih filmova koji obrađuju neki važan događaj NOB-a kroz mozaičnu dramaturgiju i mnoštvo likova koje glume najugledniji glumci, kakvi su se snimali 1960-ih i 1970-ih. Film je bio veliki hit u jugoslavenskim kinima (samo u Zagrebu ga je pogledalo oko 130 tisuća gledatelja), a distribuiran je u 80-ak, ne samo nesvrstanih, već i zapadnih zemalja. 

Ponedjeljak je rezerviran za filmski prvijenac Fadila Hadžića Abeceda straha (1961) inspiriran istinitim događajem i jedan od najuspjelijih predstavnika tzv. komornog partizanskog filma. Od svih tih filmova Hadžićev je bio najkomorniji, jer se skoro cijeli odvijao u jednom stanu. Vješto gradeći napetost kroz hičkokovsku igru mačke i miša te slikovno inspiriran holivudskim ekspresionističkim trilerima, Hadžićev film jedan je i od ranijih primjera upotrebe erotike u domaćem filmu. 

Iste večeri na programu je Idu dani (1970) za koji je Hadžić inspiraciju našao u kazališnom modernizmu direktno se nadovezujući na teatar apsurda. Minimalizirajući dijalog, Hadžić koristi karikiranost, stilizaciju, slapstick i globalnu metaforu. Film, ipak, ponešto sliči Hadžićevom umjetničkom habitusu po tome što se radi o jednom od rijetkih Hadžićevih filmova s elementima satiričke komedije, koja je bila stup Hadžičevog kazališnog opusa. 

Posljednji dan retrospektive donosi Službeni položaj (1964), prvu Hadžićevu provokativnu političku dramu. Film je, kao i Licem u lice Branka Bauera, odgovarao službenoj jugoslavenskoj politici koja je odlučila otvoreno ukazati na postojanje trulih elemenata socijalističkog društva koje treba iskorijeniti, pa je film doživio veliki uspjeh, uključujući Veliku zlatnu arenu za najbolji film, Zlatnu arenu za glavnu žensku ulogu i Srebrnu arenu za sporednu mušku ulogu. 

Retrospektiva završava projekcijom filma Druga strana medalje (1965), jednim od Hadžićevih filmova koji je tijekom godina iznimno dobio na cijeni. Više se ne gleda kao standardni kriminalistički film, već kao višeslojni prikaz postrevolucionarne moralne degradacije koja zahvaća sve pore društva, od lopova do uvjerenih revolucionara. Grad Rijeka nije puka pozadina filma, već njegove lučke vedute i njegova multietničnost imaju važnu ulogu u ugođaju i dramaturgiji filma.