Program započinje u ponedjeljak s dva filma Andreja Tarkovskog u istom terminu. Prvi je Tarkovskijev diplomski rad, srednjemetražni Parni valjak i violina (1961), a potom slijedi Ivanovo djetinjstvo (1962), njegov debitantski cjelovečernji film koji je izazvao senzacionalan odjek i smjesta ga lansirao u prvi red svjetskih art filmaša. Vizualno zadivljujuć, film je istovremeno i jedan od najsnažnijih krikova protiv rata u povijesti kinematografije i jedno od najuznemirujućijih djela u istoj toj povijesti.

Premijerno prikazan na festivalu u Veneciji gdje je osvojio Zlatnog lava za najbolji film, film su autori poput Ingmara Bergmana, Sergeja Paradžanova i Krzysztofa Kieślowskog visoko cijenili i navodili da je utjecao na njihov rad, a bio je i komercijalni uspjeh - u Sovjetskom Savezu gledalo ga je više od 16 milijuna kino posjetitelja.

Retrospektiva se nastavlja u utorak s Nostalgijom (1983), prvim redateljevim filmom snimljenim izvan Sovjetskog Saveza, čiji scenarij je napisao sa slavnim talijanskim scenaristom Toninom Guerrom. Film je u Cannesu osvojio nagradu za režiju, FIPRESCI i nagradu ekumenskog žirija, a autobiografski je temeljen na autorovim vlastitim osjećajima za vrijeme izbivanja iz Rusije. Tarkovski je sam medij filma, kao vizualni trag onog čega više nema, smatrao imanentno nostalgičnim, dok je samu nostalgiju primarno vidio kao odnos prema domovini: „nostalgija je složen osjećaj koji miješa ljubav prema domovini s melankolijom bivanja daleko od nje".

Film je znamenit po fascinantnom vizualnom stilu i povezivanju zamišljenog i realnog, jave i snova, sadašnjosti i prošlosti, odnosno dovođenju u istu ontološku razinu različitih kategorija. 

U srijedu slijedi antologijska povijesna biografska drama Andrej Rubljov (1966), u Cannesu tri godine kasnije ovjenčana nagradom međunarodne kritike FIPRESCI, površno temeljena na životu glasovitog ruskog ikonopisca i najvažnijeg ruskog srednjovjekovnog slikara.

Na širem planu Tarkovski realistično prikazuje život u srednjovjekovnoj Rusiji, a pritom na slojevit i promišljen način, s osloncem na iznimno sugestivnu režiju i dojmljivu poetičnost, tematizira pitanja vjere, umjetničke slobode, autodidaktizma umjetnika te stvaranja umjetničkih djela pod represivnim režimom. Zbog svega navedenog, kao i zbog određenih političkih motiva, film nakon premijere u Moskvi nije bio distribuiran, a nakon što je 1969. prikazan u Cannesu, dvije godine kasnije je cenzurirana verzija puštena u kino-distribuciju u Sovjetskom Savezu. 

Na rasporedu u četvrtak je Zrcalo (1975), najintimniji film Tarkovskog i ujedno njegovo najeksperimentalnije ostvarenje, izrazito poetično i asocijativno, sastavljeno od krhotina sjećanja, snova, zamišljaja i autentičnih dokumentarnih (arhivskih) prizora, neke vrste toka svijesti, tj. filmskog ekvivalenta tzv. romana struje svijesti. Naracija, radikalno nelinearna, postoji samo u fragmentima, a koliko je film osoban svjedoči ne samo činjenica da je umnogome oslonjen na sjećanja i tada aktualno stanje samog Tarkovskog, nego i to da se u filmu pojavljuju njegova majka i supruga, te stihovi njegova oca, uglednog pjesnika Arsenija Tarkovskog, koji ih sam i čita. Slabo primljen u vrijeme izlaska, film se danas smatra jednim od vrhunaca autorova opusa, a po nekim istraživanjima većini Rusa ovo je najdraži film Tarkovskog.

U petak slijedi Solaris (1972), jedan od najpoznatijih i najcjenjenijih filmova u povijesti žanra znanstvene fantastike i najgledaniji autorov rad izvan Sovjetskog Saveza. Film je adaptacija istoimenog romana Stanisława Lema, a Tarkovski ga je snimio u želji da filmskom žanru SF-a da umjetnički dignitet, obzirom da je ruski genij čak i o ultimativnom remek-djelu Stanleyja Kubricka 2001: Odiseja u svemiru imao nepovoljno mišljenje. Iako je Tarkovski kasnije smatrao kako umjetnički nije ispunio ono čemu je stremio, Solaris je transmedijalnim sponama sa slikarstvom Petera Bruegela starijeg i Cervantesovom književnošću, kao i uporabom Bachove glazbe, te zadivljujućom vizualno-auditivnom izvedbom kao i snažnim meditativnim i metafizičkim sugestijama s dozom tarkovskijevskog onirizma, vrhunac umjetničke sumblimnosti u SF žanru.

Kino Tuškanac u subotu prikazuje Stalkera (1979), drugi Tarkovskijev znanstveno-fantastični film koji je stekao kultni status. Blago oslonjen na roman Piknik pokraj puta braće Strugacki, Stalker je vjerojatno najčišći primjer autorovog temeljnog narativnog postupka - arhetipskog modela putovanja, „koje se ostvaruje kao fizičko i duhovno kretanje kroz prostor i vrijeme, materijalnu zbilju i mentalne predodžbe, kroz neprestano suočavanje s nužnošću tumačenja doživljenog i viđenog", a kao i ostali autorovi filmovi, i ovaj se sastoji od brojnih kadrova-sekvenci. Riječ je o iznimnom ostvarenju s nizom antologijskih prizora, filmu koji se bavi esencijom čovjeka, njegovim uspomenama, strahovima, maštom, paradoksima i onim nedohvatljivim za čim vječno i uzaludno čezne.

Retrospektiva završava u nedjelju Žrtvom (1986), posljednjim filmom Tarkovskog kojeg je snimio u Švedskoj. Švedski filmski institut pozvao je slavnog režisera da snima u domovini njegova omiljenog sineasta Ingmara Bergmana, a Tarkovski je angažirao jednog od omiljenih Bergmanovih glumaca, Erlanda Josephsona, i omiljena Bergmanova snimatelja Svena Nykvista, kao i scenografkinju Annu Asp koja je s Bergmanom surađivali na Jesenjoj sonati te bila nagrađena Oscarom za Fanny i Aleksander, a uz to je i jedan od Bergmanovih sinova, Daniel, radio kao asistent kamere. U vrijeme snimanja Tarkovski je nažalost već bolovao od karcinoma pluća, a iako je uspio montirati film, nije uspio prisustvovati njegovoj premijeri u Cannesu gdje je dobio Veliku nagradu žirija, nagradu na najbolji umjetnički doprinos, nagradu ekumenskog žirija i nagradu međunarodne kritike.