Galerija Modulor Centra za kulturu Trešnjevka otvara izložbu Retropolis II: Naše zdravlje je u našim rukama u utorak, 10. studenoga 2020. s početkom u 19 sati u Maloj galeriji Centra za kulturu Trešnjevka. 

Umjetnice koje izlažu su Stella Leboš, Luana Lojić i Maja Marković. Kustosica izložbe je Sonja Leboš.  Izložbu se može besplatno pogledati do 24. studenoga 2020., a javno vodstvo će biti u subotu, 14. studenoga 2020. s početkom u 11 sati.  

Kustosica izložbe Sonja Leboš provesti će zainteresirano građanstvo kroz izložbu, koja će za tu priliku biti proširena i obilaskom jednog objekta kojeg je projektirala Zoja Dumengjić, a koji se nalazi u neposrednoj blizini Centra za kulturu Trešnjevka. Ulaz je na izložbu besplatan!

O izložbi: 

"Retropolis II :: Naše zdravlje je u našim rukama" izložba je koja proističe iz umjetničkog istraživanja kojeg su 2019. uz podršku Zaklade Kultura nova provele umjetnice Stella Leboš, Luana Lojić i Maja Marković te kulturna i urbana antropologinja Sonja Leboš.

Ova izložba , kao i umjetničko istraživanje koje joj je prethodilo, inspirirana je radom arhitektice Zoje Dumengjić (1904.-2000.) Zoja Dumengjić tijekom života ostvarila je mnoštvo arhitektonskih objekata, pretežno javne namjene s naglaskom na zdravstvenu arhitekturu. Na pozadini medijski i politikantski manipulirane globalne pandemije, obrisi zdravstvene arhitekture ocrtavaju se gotovo kao arheološki ostaci neke bolje prošlosti. Tendencije privatizacije zdravstvenih usluga brišu iz javnog pamćenja dostignuća socijalne medicine i rada Andrije Štampara i brojnih suradnika, među kojima je bila i Zoja. Jedan dio izložbe, video radovi Luane Lojić koji tematiziraju Zojin život i rad, evocira upravo ta dostignuća. "RETROPOLIS" u naslovu izložbe tako se odnosi na vrijeme između dva svjetska rata koje nam je u nasljeđe ostavilo brojne urbane slojeve koje vrijedi revitalizirati, kako u prostorno-organizacijskom tako i u društvenom smislu. "Naše zdravlje je u našim rukama" tematizira se na izložbi kroz umjetnički doprinos Stelle Leboš i Maje Marković, koje obje prilaze temi zdravstvene arhitekture, skrbi i brige kroz ženski princip minucioznog ručnog rada. Stella Leboš prenosi zaigrane motive iz Zojinih interijera u medij ručnog vezenja na platnu, pri čemu se vrijednim arhitektonsko-zanatskim uzorcima prošlosti (koji se nažalost često pregaze nelijepim i nefunkcionalnim rješenjima) udahnjuje mogućnost života u nekim funkcionalnim i ljepšim budućnostima zdravstvenih ustanova. Maja Marković pak ručno izrađuje umjetničke otiske ženskog lista, otiske koji reminisciraju Zojin rad u sferi brige i skrbi a inspirirani su časopisom "Ženski svijet" koji je izlazio u Zagrebu neposredno pred 2. svjetski rat. Oba umjetnička postupka uzimaju za zadatak obnavljati svijet koji se sastoji od mjesta i procesa kojima se prenose i realiziraju informacije koje ljudski organizam dobiva putem dodira: kako jednog ljudskog bića s kožom drugog ljudskog bića, tako i kože ljudskog bića s raznim materijalima i sirovinama koje nas okružuju, a koje milenijima (ponekad i odveć surovo) prilagođavamo svojim ljudskim potrebama.

Izložba "Retropolis : Naše zdravlje je u našim rukama" tako upozorava na dvostruku negaciju značaja kojeg sinapse haptičkog imaju za ljudski organizam: negaciju koja se odvija kroz proskribiranje međusobnog ljudskog dodira kao štetnog, te negaciju značaja taktilnosti u obrazovanju i komunikaciji, pri čemu se djecu od prvih školskih dana privikava isključivo na digitalna i virtualna sučelja, što ih lišava i znanja i senzibiliteta koji dolaze iz haptičke sfere.

Sonja Leboš