Sniman pod Waltom Disneyem, Tomorrowland je očigledno film pripremljen za većinu dobnih skupina koje zalaze u kina, ali ustvari nisam siguran gdje bih ga smjestio, a samim time i kako bih na njega gledao.

Glazba koja se primjenjuje u filmu korespondira klasičnom avanturističkim filmu za mlađi uzrast, kao i sam uvod u film koji „nabrzaka", uz slapstick štoseve i generalno zanemarivanje zbilje, baca dijete običnog puka u fantastično otkrivenje drugosti našeg svijeta - glavnog lika Franka Walkera (Thomas Robinson/George Clooney) i „nas".

Tu su, također, detalji poput oružja, koja se u nekoliko navrata pojave, u obliku NERF pištolja ili takvog čega, ili općenitog zanemarivanja fizikalnih zakona u ekstremnijim situacijama, kao i generalni easy-going antagonista i protagonista, koji na sve to ne žele baciti preozbiljno svjetlo; iako se zapravo radi o filmu prilično ozbiljnog sadržaja s nekoliko malo drugačijih detalja koji toniraju film mračnije, što onda Tomorrowland čini prigodnim za starije skupine, s tih nekoliko ideja i zapletenih događaja za koje nisam baš sasvim siguran da bi mlađi lako pohvatali, iako mi se čini da bi im glavna poanta (pod pretpostavkom da to nisu djeca žedna krvi) mogla ostati.

Stoga, vidljivo je da se radi o filmu izmiješanih motiva za koji bismo onda mogli reći da bi svatko mogao pronaći ponešto u njemu, naime zato jer sadrži univerzalni karakter ideja u priči i pristupa snimanju, ali čini mi se da se u bitnom smislu može svidjeti samo sanjarima, odnosno, da bi zapravo mogao apelirati samo onim ljudima - mlađim ili starijim - koji misle da bi od ovog svijeta još nešto i moglo biti te nadalje, koji ne dolaze u kino samo da bi ih se dva sata zabavljalo osjetilnim podražajima koji odgovaraju njihovom libidu, nego dolaze pomalo i misliti. Njima će neprimjetnih 130 minuta ovog filma biti na mjestu, ostali bi mogli zaspati unatoč dinamici.

Cijelu recenziju pročitajte na FAK portalu.