Kad se film u promotivne svrhe deklarira mješancem Richarda Linklatera i H. P. Lovecrafta, morate biti emocionalni robot, hladan kao špricer, da vas ovaj obećani koncept makar malo ne zaintrigira.

Otvorena sam uma jedne nedogađajne večeri pristupio novom filmu redateljskog dvojca u sastavu Justin Benson-Aaron Moorhead (dosad zajedno snimili Resolution, koji tek trebam istražiti) i lagao bih kad bih rekao da odjavnu špicu nisam dočekao razmjerno zadovoljan iskustvom.

Nakon što američkom mladiću Evanu uslijed duge borbe s rakom premine majka, samo nekoliko godina nakon što mu je srčani udar iz vedra neba oduzeo oca, on se na piću nakon sprovoda zakači s kvartovskom bitangom koji mu obeća da će mu razbiti njonju, a kao šlag na tortu stigne mu otkaz u birtijetini u kojoj je radio kao kuhar.

Izgubivši svaki oslonac koji je dotad imao, mamuran odluči sjesti na nasumično odabrani avion i samo nekoliko minuta kasnije život nastavlja u Italiji, gdje u zamjenu za smještaj i hranu počinje u voćnjaku pomagati starom Talijanu kojem se ne sjećam imena, ali zamišljam da se zove Luigi ili Francesco.

Uskoro upoznaje misterioznu brinetu Louise za kojom potpuno izgubi glavu i u turbulentnoj i prilično kratkoj vezi koja će uslijediti shvaća da možda ipak ima nekog razloga da nastavi živjeti i pomiri se s boli koju nosi u sebi. Tu na scenu stupa onaj lavkreftovski dio priče, prividno prosječnu dramediju bacajući u bizarne vode nekakvog hibridnog horora.

Cijelu recenziju pročitajte na FAK portalu.