Veliki montažer Walter Murch barem je jednom prilikom rekao da izraz „motion pictures" može biti lako zamijenjen izrazom „emotion pictures", aludirajući na nužnost svakog filma da pomuti emocije u svojoj publici, da potakne reakciju u gledateljevu želucu. 

Soba Lennyja Abrahamsona film je koji vas udari ravno u trbuh stisnutom šakom, koji vas uvuče u svoja četiri zida i, obavljajući posao na području od doslovno dvanaest kvadratnih metara, nudi vam cijeli svijet na dlanu petogodišnjaka.

Mali Jack slavi peti rođendan u svom sićušnom domu koji on i njegova majka jednostavno nazivaju Sobom. Tužna je to proslava, ako ćemo iskreno - njegova majka s ljubavlju mu predstavi siromašan kolač kao njegovu rođendansku tortu, bez glazure, bez čokolade, čak i bez svijeća. Nije ih mogla nabaviti jer joj „stari Nick" svake nedjelje ispuni jednu želju što se tiče kućanskih potrepština, a postoji milijun stvari korisnijih kad živiš u pljesnivoj šupi od blesavih rođendanskih svjećica.

Ali zašto žive u toj jadnoj prostoriji uopće? Zašto je na vratima elektronska brava, tko je uopće stari Nick, zastrašujući tip koji gotovo svake večeri dolazi u posjet, zbog čega se Jack mora sakriti u ormar i, uronjen u tamu, osluškivati škripanje kreveta?

Cijelu recenziju pročitajte na FAK portalu.